iustitia.bg
Sinonim televizijskog kuhara bio je i ostao Stevo Karapandža koji je od 1974. od 1991. snimio više od tisuću epizoda ‘Malih tajni velikih majstora kuhinje’ – prvog domaćeg kulinarskog televizijskog showa. Slavni chef ugostio je ekipu Gastro&Winea u Lovranu i ispričao detalje iz bogate karijere
Iako je posljednja epizoda kulinarske emisije „Male tajne velikih majstora kuhinje“ emitirana prije točno 35 godina, generacije koje su uz nju odrastale i danas znaju reći: ovo si skuhao kao Stevo Karapandža! Od 1974. od 1991. godine Stevo Karapandža snimio je više od tisuću epizoda „Malih tajni…’ Budući da se njegova emisija emitirala na jednom od dvaju televizijskih kanala prije Dnevnika, ostavio je velik trag u kolektivnoj memoriji. On je bio jugoslavenski Jamie Oliver ili Gordon Ramsay. Nedavno emitirana prva epizoda treće sezone serije „Varoški amarcord“, o Karapandžinu životnom putu, podsjetila je javnost na ovog velikog kuhara.
Gastro&Wine razgovarao je sa Stevom Karapandžom u njegovu čarobnom domu iznad Lovrana, gdje živi 12 godina, otkad je u mirovini, a prije dvije godine postao je i počasni građanin. Ljudi ga pozdravljaju, zaustavljaju, razgovaraju s njim, sjećaju ga se. Prije dvije godine dobio je, na Malti, na preporuku i uz podršku Splitsko-dalmatinske županije i udruge ŠKMER (Šefovi kuhinja mediteranskih i europskih regija), nagradu za životno djelo i kulturni razvoj Mediterana.
Rođen je 1947. u Gornjoj Trebinji kraj Karlovca, a odrastao je u seoskoj gostioničarskoj obitelji – djed mu je bio pekar, a otac je vodio gostionu pa je, prema njegovim riječima, „sve presudno da postane kuhar bilo već u genima“. Poznata je priča kako je posao kuhara u zagrebačkom hotelu Esplanade pronašao preko oglasa u novinama, a pojavio se u bratovoj odjeći i majčinim cipelama, no za G&W Karapandža je prepričao nove anegdote i zanimljivosti iz života u Jugoslaviji i u Švicarskoj, kamo je sa suprugom Renatom i dvoje djece otišao 1991. godine. Kaže da to nije bila laka odluka jer, unatoč brojnim ponudama, zapravo nije želio ići u inozemstvo. Naposljetku su tamo ostali 24 godine.
Strelovit karijerni uspjeh kakav je doživio Stevo Karapandža, rijetko je bio viđen. Kako kaže, kao dečko koji je u Zagreb došao s odsluženja vojnog roka u JNA, odmah je „uletio“ u hotel Esplanade:
„Imao sam dobru plaću, a uvijek je bilo i dosta prekovremenih pa sam ja tako, nakon godinu dana rada u hotelu, uspio zaraditi za garsonijeru. A kad su mi bile 24, imenovan sam šefom kuhinje hotela Intercontinental koji je te 1975. bio pred otvaranje, tek izgrađen.“
A do toga je došlo nakon što je, govori Karapandža, direktoru hotela Esplanade Branku Jakopoviću najavio svoj odlazak zbog međuljudskih odnosa koji su ga kočili. „Ne ideš ti nikamo“, rekao mu je tada Jakopović, a već sutradan je Karapandža bio šef kuhinje prestižnog novog hotela. Dok se čekao dovršetak izgradnje Intercontinentala, Karapandža je mjesec dana radio u Budimpešti, mjesec dana u Beču te u Parizu i Londonu. To je usavršavanje bilo iznimno važno i korisno za budućeg šefa kuhinje zagrebačkog Intercontinentala, a radio je sve – od skladišta, mesnice, cafe bara, slastičarnice, do restorana. Otvaranje je kasnilo pa je Karapandža tražio da još pet mjeseci provede u Parizu jer je iz prethodnog boravka tamo jako puno tamo naučio.
Jedan od prvih zadataka bio mu je napraviti holandez umak s 12 žumanjaka:
„To znači da te žumanjke morate umutiti s kilogram i 200 g maslaca, a to je pak značilo da moraš imati i te kako jaku ruku, stvar je tehnike. Ubrzo nakon toga dobio sam ponudu da postanem chef saucier, što je bila sjajna preporuka. To je jedna od najodgovornijih funkcija i za tu se poziciju u kuhinji stvarno traže velika odgovornost i vještina. Dolaskom u Intercontinental Zagreb morao sam raditi veliku večeru za otvorenje, gotovo 700 ljudi! To je bio velik događaj, velika stvar za Jugoslaviju, bio je i Tito na toj večeri. Možete zamisliti mene tako mladog s tako velikom odgovornošću. Kad danas o tome razmišljam, zapitam se kako sam to sve uspio napraviti. To je zaista bio velik pothvat.“
Ispričao je jednu anegdotu, kada je svojim zaposlenicima rekao da mu za otvorenje treba 500 pušleka ljubičica:
„Ljubičice sam stavio na salatu. To sam tada negdje pročitao, ali nije se to nikad koristilo u kuhinji. Evo, to je bilo nešto posebno čega sam se sjetio, ne sjećam se više što smo sve posluživali, ali znam da smo dobili puno komplimenata za večeru.“
Jelo koje najviše cijeni su štrukle. Iako su valorizirane, Karapandža smatra da ih treba brendirati, više isticati:
„To je baš naše pravo autohtono jelo, a stranci ih strašno vole. Ja sam inače ‘švercao’ sir koji sam stavljao u štrukle, ne može se koristiti bilo kakav, samo domaći sir dolazi u obzir da bi one bile prave. Jedno vrijeme 20 kilograma sira švercao mi je naš konzul Toni Glowatzky, a i ja sam sir uvijek prenosio u automobilu. Ponedjeljkom, kad je restoran bio zatvoren, znali smo razvlačiti tijesto, napravili bismo oko 300 porcija, zamrznuli i vadili ih kad bi nam trebalo. Cilj je bio promovirati naša jela i vina, a kao hrvatska kuharska zvijezda, ‘Kroatische Kochstar’ kako su me zvali, imao sam neko ime i to sam mogao.“
U Švicarsku, gdje je proveo gotovo četvrt stoljeća, Karapandža je došao slučajno. U Zagrebu je bio ostao bez posla i prijatelj Lazo Vujić preporučio ga je vlasniku Reneu Stammbachu, za šefa kuhinje:
„Došao sam kao anonimac iako sam prije toga imao veliku karijeru i izniman uspjeh. Nije bilo lako jer sam se morao ponovno dokazivati. U tom sam restoranu proveo tri godine kao voditelj. Nakon nekog vremena otišao sam za šefa kuhinje u hotel Post i ondje proveo najljepše dane u Švicarskoj. Herr Geiger, čovjek koji je taj hotel imao u najmu, bio je hotelijer pa smo se dobro razumjeli, promet u restoranu jako sam povećao. Tri godine kasnije taj hotel se zatvarao, odnosno, najam se povećao zato što smo fantastično poslovali pa je vlasnik želio više novca, a posao je išao dobro zato što sam napravio puno ušteda.“
Karapandža se prisjetio zgode koja je obilježila i utrla njegov put u Švicarskoj, ali i pokazala kakav je čovjek. Jedne večeri u 22 sata, kada su svi već bili otišli kući i kuhinja je bila zatvorena, Karapandža je slučajno s Herr Geigerom bio na recepciji:
„Dolazi jedan Talijan i pita može li se nešto pojesti i ja ko iz topa kažem: može, može! Gosti su ušli, sjećam se kao danas – četiri salate, četiri odreska, vino. Geiger se samo pogladio po bradi, dajući mi do znanja da je zadovoljan. Taj je Talijan sljedećeg dana rekao da bi oni u hotelu ostali dulje i da bi ih ponekad bilo i do 20. Geiger se oduševio. U tom tjednu došli su i neki majstori koji su obnavljali vilu vlasnika DeSede, tvornice luksuznog namještaja. Sljedećeg dana zove tajnica direktora DeSedea i kaže da ti majstori mogu konzumirati što god žele i da njima pošaljemo račun. Na kraju mjeseca prva faktura bila je 30.000 franaka! I tako tri iduća mjeseca. Dakle, taj moj odnos prema njima, jedna sitnica, kad je kuhinja bila zatvorena, donijela je puno dobra.“
Cijeloga života u poslu su ga, kaže, pokretale ljubav i strast prema kuhinji, ali prije svega je bitan karakter. Ne možete, ističe, biti sitničav i gledati na sat, provjeravati kad je kraj radnog vremena. Odnos prema ljudima je početak i kraj svega, smatra poznati kuhar.
Karapandžu je, međutim, u Švicarskoj čekao novi izazov, a u 24 godine bilo ih je puno. Restoran u kojem je radio preuzeo je novi vlasnik i rekao mu da je preskup. Tako je još jednom ostao bez posla. Napisao je životopis i poslao ga na dvadesetak adresa. Prvih deset odgovora bilo je negativno – ili je bio prestar, a imao je 41 godinu, ili je bio preskup, ili su tražili Švicarca ili Nijemca, ili je bio prekvalificiran – završio je opatijski oFakultet za hotelijerstvo i menadžment u turizmu – što znači da bi mu morali dati veću plaću. Karapandža se tu prisjetio još jednog zanimljivog spleta okolnosti:
„U Esplanadi dok sam bio direktor hrane i pića, dočekivao sam znamenite goste, među njima i beogradsku vidjelicu Vavu. Ona je pogodila nekoliko stvari, ni danas ne vjerujem da je ona to znala. Bili smo povremeno u kontaktu i tada kad sam tražio posao, supruga Renata rekla mi je da je nazovem. I kaže meni Vava da ću imati super restoran na vodi i da ću biti bogat. I molim vas, prvi pozitivan odgovor dobijem od restorana u Twannbergu, u drugom kantonu. Odem na razgovor i ispod hotela je veliko jezero, razmišljam o Vavi i je li pogodila. Uvjeti odlični, sve mi se sviđa, dođem kući i Renata mi kaže da imam ponudu u objektu u nekom resortu. Nudili su mi mjesto šefa kuhinje, ali je isti kanton, što mi je puno bolja opcija, lijepi uvjeti, dobra plaća. Pokažu mi apartman i kroz prozor vidim jezero! I pomislim ponovno na Vavu, je li na ovo mislila
I jednog dana nazove me Rene i kaže da me hitno treba u Badenu. Rekao mi je da kupuju zgradu u kojoj je restoran Sonne. Ponudio mi je partnerstvo, no nisam imao novca i morao sam odlučiti želim li ući u posao s njima. A restoran… Tri godine je bio zatvoren, možete misliti kako je to izgledalo, sve zapušteno, kao da si došao nakon rata. Ali odlučili smo ga preuzeti, do tada smo radili za druge, i to koliko god je trebalo. Ovo je bila prilika da budemo zajedno i da radimo za sebe, shvatili smo da se uopće ne vidimo i odlučili dati svu energiju u restoran. I ostali smo ga voditi 17 godina. A kad smo izašli na malu terasu, shvatili smo da je restoran direktno na vodi! Vava je bila u pravu, to je bilo to mjesto na vodi. To je taj trenutak.“
Sedam godina kasnije restoran Sonne ušao je u gastronomske vodiče, jako dobro su radili, došli na zaista dobar glas, dobili izvrsne kritike. Na trgu gdje je restoran danas je ploča s njihovim imenima. „Lijepo je znati da smo ostavili trag“, kaže Karapandža.
Povratak u Hrvatsku, nastavlja, nije bio težak: „Radio sam dvije godine više nego što sam trebao, u penziju sam otišao sa 67 godina. Djeca su se odselila vrlo brzo, a mi smo polako uređivali svoju kuću u Lovranu. Zadnje noći u Švicarskoj spavali smo na madracu koji sam sljedećeg jutra namotao, zavezao i odnio u kontejner. To je bio simbolički čin odlaska prema Hrvatskoj, sjeli smo u automobil i došli u Lovran, gdje nas je dočekala kava. Sve je bilo gotovo jer je dulje vrijeme naš susjed sve polako uređivao. Osjećao sam se kao da nikad nisam otišao, to je bio moj životni odabir. Sve je sjelo na svoje mjesto.“
Kako kaže, i danas osjeća da je ostavio trag u kolektivnoj memoriji, emisija „Male tajne velikih majstora kuhinje“ emitirala se gotovo 20 godina:
„Moja su djeca, naravno, bila razočarana kad bi ta emisija bila emitirana jer je u isto vrijeme na drugom programu išao crtić. I u Švicarskoj su mnogi komentirali tu emisiju, zaista je to bilo jako gledano. Danas nema televizije koja u svom programu nema neki kulinarski program, mnogo je chefova televizijskih zvijezda. Mene i danas pitaju da o tome nešto kažem, neobično je to. U vrijeme kad sam ja radio tu emisiju, bila je jedina, nije bilo ničega sličnog tome pa je nekako i očekivano da ću ostati u sjećanju. Zbog toga mi je jako drago.“
Na pitanje o najdražim jelima, Karapandža odgovara da ga svi znaju kao klasičara. No nema ništa protiv fine dining restorana gdje će vam servirati meni od 14 sljedova:
„Za mene je pet sljedova maksimalan broj, ali tko voli nek’ izvoli. To je trend koji ima svoju publiku, ali ja ću radije otići na maneštru od bobići, dakle od graha i kukuruza, nakon toga teleća koljenica s krumpirom, zdjelica svježe salate i palačinke sa skutom i medom. Savršenstvo.“
Danas Karapandža sve manje kuha, ali aktivan je u udruzi ŠKMER (Šefovi kuhinja mediteranskih i europskih regija), sudi na raznim kulinarskim događanjima i jako puno putuje. Prati kulinarsku scenu i, što je najvažnije, pomaže mladim kuharima. Savjet Steve Karapandže je neprocjenjiv, a on je izdvojio najbitniji: „U kuhinji nema sindikata ni demokracije, tu je onako kako kaže šef kuhinje.“
Kako on danas podržava mlađe chefove, tako je njega na početku karijere podržao Branko Jakopović, kada mu je, „kao balavcu“, dao veliku šansu da postane najmlađi šef kuhinje u Intercontinentalu. No u Jugoslaviji se nije bilo tako lako probiti; kako je iz socijalističke države došao raditi u tokijski Palace Imperial?
„Tada je moj odlazak u Tokio organizirala privredna komora. Imao sam 32 kuhara u restoranu u to vrijeme, na temelju mojih recepata i normativa koje sam im poslao prije svog dolaska, oni su napravili sve za 46 jela koja smo poslužili. Sve je bilo uvježbano i čekalo me je gotovo, nevjerojatan je taj japanski mentalitet. Punjene lignje po mom receptu radilo je šest kuhara, ‘davili’ su se u tome i taj moj recept i danas spremaju u tom hotelu, gdje je radilo skoro 590 kuhara, u njemu je 19 restorana. U onom u kojem sam radio svakoga dana su ručak i večera bili rasprodani, a restoran je imao 420 mjesta. To su nevjerojatne brojke. Kad sam drugi put dolazio, na ekranu na aerodromu – nije bilo mobitela – pisalo je ‘Welcome to Tokyo, mr. Karapandža’. Dolazimo u hotel, špalir kuhara mene čeka i pozdravlja, u sobi me čeka veliki aranžman s voćem. Njihov znak zahvalnosti bio je poziv mojoj supruzi da sa mnom bude gost hotela.“
Tijekom impresivne karijere Stevo Karapandža puno je naučio, a ističe da je ipak najviše znanja i iskustva stekao u londonskom hotelu Savoy, gdje se godinu dana usavršavao.
„Jako dobro sam se ondje snašao, i tako sam jedan dan predložio svom šefu Vittoriju Bossattu da skuham špagete bolonjez, to se jelo petkom. On je bio sav sretan jer nisu se baš mnogi nudili za posao. Postoji priča da je u to vrijeme Frank Sinatra boravio u tom hotelu i da je probao moje špagete bolonjez. Prognozirali su mi da ću daleko dogurati ako ostanem u Savoyu, ali vratio sam se, i to ne u Intercontinental već u Esplanadu, gdje sam proveo osam godina kao direktor hrane i pića. Nakon toga sam bio pomoćnik direktora hotela International, ali tu nije bilo baš puno posla za mene i nije mi bilo izazovno. A onda sam primio poziv od zagrebačkoga gradonačelnika Mate Mikića, koji mi je rekao da sam mlad i lud i da jedino ja mogu izvući hotel Holiday Inn iz problema. Svidio mi se taj izazov i pristao sam biti direktor. Holiday je prve godine imao sedam posto zauzetosti, katastrofa! U godinu dana zauzetost sam digao na 22 posto, a nedugo kasnije na 76 posto. Zašto? Zvao sam svog prijatelja iz turističke agencije da mi pošalje nekoliko tura. Međutim, tako sam se zamjerio drugim hotelima, pogotovo onima u kojima sam radio. Godine 1991. smijenjen sam bez nekog posebnog objašnjenja i tad počinje moja karijera u inozemstvu, koja nije bila lagana.“
STEVO KARAPANDŽA ‘Otkaz sam 1991. dobio bez objašnjenja i otišao u Švicarsku kao anonimac’ 2026 IUSTITIA.BG – Investigations 2009-2026 2026-04-26 11:19:04 Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Slavonski Brod, Pula, Sesvete, Karlovac, Varaždin, Šibenik, Sisak, Velika Gorica, Vinkovci, Vukovar, Dubrovnik Najnovije vijesti Svjetske vijesti Vijesti iz zemalja Najvažnije vijesti najnovije vijesti najvažnije najnovije vijesti dana Sudac Petar Nizamov Perje Petar Nizamov- Perje Pravda bg iustitia.bg iustitia iusticia usticia istraga Burgas vijesti iz Bugarske vijesti u zadnji sat vijesti dana vijesti iz današnje Bugarske vijesti Vijesti iz Bugarske blitz vijesti glavne vijesti najvažnije najkomentiranije najnovije vijesti vijesti o Boyku Borisovu vrijeme vijesti o koronavirusu vijesti o vremenu facebook youtube facebook instagram vijesti danas vijesti u zadnji čas vijesti danas današnje vijesti vijesti bg vijesti vodeće vijesti vruće vijesti bg vijesti stranica za vijesti sve vijesti vijesti bg vijesti u zadnji sat najnovije najnovije vijesti bg vijesti iz današnjeg dana vijesti danas vijesti iz zadnjeg sata najnovije vijesti današnje vijesti bg vijesti vijesti 24 sata vijesti bg novini vijesti iz svijeta ptica bg bivol bg bivol trud bg novini najnovije vijesti danas novinite bg vijesti zdravo bugarska politička stranka grb delyan peevski skandalozno Bugarska nacionalna televizija Slobodna Europa Televizijski skandal ekskluzivno tv uživo uživo upravo sada tv tv online tv program bg uživo sada tv vijesti online tv online uživo sud Burgas sud Okružni sud Burgas sud Burgas Okružni sud Burgas Okružni sud Burgas Žalbeni sud Burgas tužitelj Burgas Tužiteljstvo Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Glavni tužitelj Ivan Geshev Tužitelj Geshev Tsatsarov Ministarstvo unutarnjih poslova Burgas ODMR Burgas ODPR Burgas policija Okružna policija Burgas Tužitelj Burgas Tsatsarov SGS predmeti sud Varna predsjednik SGS sudske odluke o građanskim predmetima odluke o predmetima sud Plovdiv odluka sudskih odluka predmeti sud Varna kazneni predmeti odluke okružnog suda rad na sudu SGS predsjednik SGS suci Sofijski sud mjesto suci Plovdiv sud Plovdiv suci Plovdiv Vrhovni sud Inspektorat Vrhovnog suda Vrhovno sudbeno vijeće odvjetnik odvjetnik kazneni predmeti odvjetnik građanski predmeti odvjetnik bračni predmeti odvjetnik upravno kazneno pravo kazneni postupak građansko pravo građanski postupak upravno pravo ustavno pravo
