‘NOVINARI I VLAST’ Novinari su bili ljuti zbog preseljenja u Savsku pa su Vjesnikov neboder nazvali ‘Donji Kladarinci’, po direktoru Đuri Kladarinu 2025

Za novog direktora izdavačkog poduzeća „Vjesnik“ imenovan je 1953. godine partizanski i partijski kadar Đuro Kladarin. On je bio Srbin s Banije, roditelji su mu otišli na pečalbu u SAD, pa se on rodio 1916. godine u gradu Lackawanna u saveznoj državi New York. Roditelji mu se nisu snašli u Americi, pa su se nekoliko godina poslije svi vratili u domovinu. On je u Osijeku 1938. završio učiteljsku školu pa je prije Drugoga svjetskog rata bio učitelj u selima na Baniji. Bio je ljevičarskih nazora, od 1939. bio je član Komunističke partije.

Bio je jedan od organizatora partizanskog ustanka na Baniji, te lokalni partizanski komandant, poslije politički komesar u raznim partizanskim postrojbama, dakle po toj funkciji zadužen za provođenje partijske linije u partizanskim postrojbama. Bio je politički komesar i partizanske Sedme banijske divizije, jedne od ključnih partizanskih postrojbi koja je sudjelovala u brojnim bitkama, a posebno se istakla 1943. godine tijekom tzv. Četvrte i tzv. Pete neprijateljske ofenzive, kada su partizani vodili teške borbe prvo na Neretvi, potom na Sutjesci, gdje se glavnina partizanskih snaga zajedno s glavnim štabom našla u okruženju. Njegova je jedinica imala jako teške gubitke, a umalo da tijekom tih borbi na Sutjesci nije cijela nestala, ali se uspjela probiti iz obruča, pri čemu je i sam Kladarin iskazao veliku hrabrost i požrtvovanje. Poslije je sudjelovao u borbama za oslobođenje Beograda.

U ratu se Kladarin jako istakao pa je dobio niz odlikovanja, među ostalim i Orden Narodnog heroja, najveće priznanje koje je neki sudionik Narodnooslobodilačke borbe uopće mogao zaslužiti, a koje je primilo samo 1338 osoba, od toga većina posthumno. Nakon završetka rata bio je prvo na službi u generalštabu u Beogradu, ali je 1950. godine činu generalamajora demobiliziran, pa je sljedeće tri godine radio na nekim poslovima u ondašnjoj vladi Hrvatske.

Kladarin je skovao plan da se kuća Vjesnik preseli iz Masarykove ulice na do tada praznu parceli na uglu Savske ceste i autoputa, a tada je to bila, takoreći, periferija. FOTO: Privatna arhiva

Na čelu izdavačkog poduzeća „Vjesnik“ proveo je deset godina. Bio je vrlo odlučan, u nekim situacijama čak i prijek rukovodilac, kojeg su se u „Vjesniku“ mnogi bojali. Mnoge stvari o novinskoj profesiji nije razumio, bio je i slabog općeg obrazovanja, pa je o njemu u „Vjesniku“ o tome kolalo mnogo raznih anegdota.

Jedna koja se često prepričavala odnosila se na izbor stranih dopisnika. Kada bi se birao neki novinar za dopisnika u inozemstvu, Kladarin bi ga upitao da li on govori jezik zemlje u koju bi ga poslali, a ako bi on odgovorio pozitivno, Kladarin bi rekao: „Eh, ti ne ideš. Jer ćeš mi informacije skupljati naokolo, umjesto da lijepo odeš u našu ambasadu da ti oni kažu što da pišeš.“

Često je znao sazivati zaposlenike da bi ih špotao, da bi im prijetio kako moraju bolje raditi. Tako je jednom skupio u veliku dvoranu sve zaposlenike, te im je nakon skupne tirade, vrijeđanja i omalovažavanja rekao: „Vi ste svi nesposobnjaci, ja bih od svakog od vas bolje radio njegov posao.“ Svi su ga pokunjeno slušali pognutih glava u potpunoj tišini. Kladarin je tada među okupljanima ugledao i slavnog karikaturistu, jako duhovitog Ota Reisinger, kako je kao i ostali sjedio pokunjene glave, pa je dodao: „Možda jedino, Oto, od tebe ne bih bolje radio tvoj posao.“ Nakon kratke tišine odjednom se Reisinger polako dignuo i rekao: „Ne znaš, Đuro, nisi probao.“ Potom je opet pokunjeno sjeo. Prvo se u dvorani čuo tek prigušeni smijeh, a potom su se svi počeli gromoglasno smijati, pa je Kladarin osjetio da mu je sastanak propao, te ljuto izašao iz dvorane.

Unatoč tome što je bio tako prijek i neuk on se sve u svemu pokazao kao dobar rukovodilac jer je u njegovu razdoblju poduzeće iznimno jačalo. On je smatrao da se glavninu novinske proizvodnje u Zagrebu treba koncentrirati u „Vjesniku“, pa je radio na tome da se u „Vjesniku“ objedine sve aktivnosti vezane uz novine, od novinarskog i tiskarskog dijela do distribucije i prodaje. Tako su „Vjesniku“ u tom razdoblju pripojena neka do tada odvojena poduzeća koja su se bavila tiskarskom i distribucijskom djelatnošću. Snažno je razvijao izdavačku djelatnost, pa je snažno poticao dva ključna lista koje je naslijedio, politički dnevnik „Vjesnik“ i visokonakladni, jao profitabilni tjednik „Vjesnik u srijedu“. Poticao je pokretanje novih listova, pa su u njegovom mandatu počeli izlaziti budući jako uspješni magazini „Plavi vjesnik“, „Globus“, „Arena“ i dnevnik „Sportske novosti“. No, najvažniji izdavački projekt koji je proveo bilo je pokretanje i izdavanje još jednog dnevnog lista, pa je zahvaljujući tome nastao „Večernji list“.

Đuro Kladarin za direktora Vjesnika imenovan je 1953. kao tadašnji partizanski i partijski kadar, a u njegovo je vrijeme Vjesnik doživio najveći procvat (na slici s maketom nebodera). FOTO: Privatna arhiva

Nakon Drugog svjetskog rata u Zagrebu su izlazila dva dnevna lista, „Vjesnik“ i dosta staromodni „Narodni list“, koji nije bio u sklopu poduzeća „Vjesnik“ nego je imao vlastito poduzeće. U „Vjesniku“, koji je zbog fascinantnog uspjeha VUS-a financijski iznimno dobro stajao, osjetili su da bi se moglo ući u tržišni prostor „Narodnog lista“ s nekim novim dnevnim listom, rađenim mnogo modernije i dinamičnije. Tako se već sredinom pedesetih javila inicijativa da se pokrene takav list. Tehničkih preduvjeta za to je bilo jer je novinski papir u to vrijeme već bio mnogo dostupniji, a i dnevni kapaciteti tiskare, nakon što bi bio otisnut „Vjesnik“, bili su dostatni za još jedan dnevni list. Okupljena je ekipa mahom mlađih novinara, koji su na tom projektu počeli raditi. Direktor Đuro Kladarin to je snažno podržavao.

Nakon dosta rasprava, usuglašavanja oko koncepcije, pa i oko imena novog lista, 1. lipnja 1957. godine pojavio se na kioscima novi dnevni list „Večernji vjesnik“. Iako je u naslovu bio pridjev „večernji“, to nije bio pravi večernji list jer je i on na početku, poput „Narodnog lista“, izlazio rano poslije podne. No bitno se razlikovao od „Narodnog lista“ po koncepciji, bio je manjeg formata, na pola stranice „Vjesnika“, pa je bio vrlo praktičan za čitanje. Bio je modernije uređivan, s kraćim tekstovima, agresivnijim naslovima, bolje i modernije prelomljen. Čitatelji su tako dobili priliku za izbor što će na kiosku kupiti, a pokazalo se da preferiraju „Večernji vjesnik“ ispred „Narodnog lista“.

Naklada se „Narodnom listu“ počela smanjivati, a „Večernjem vjesniku“ rasti tako da je već nakon godine dana izlaženja bila dvostruko veća od naklade „Narodnog lista“. Bilo je ubrzo jasno da „Narodni list“ nema svijetlu budućnost u sudaru s „Večernjim vjesnikom“, pa je pokrenuta inicijativa da se to sučeljavanje razriješi na najbezbolniji način, da se dva lista jednostavno stope u jedan. I tako je nastao „Večernji list“, koji se pojavio na kioscima 1. srpnja 1959., pa je tako nastalo novo razdoblje hrvatskog novinarstva, s dva nacionalna dnevna lista „Vjesnikom“ i „Večernjim listom“, koji su istodobno bili i saveznici i suparnici u borbi za čitatelje. Oba su lista izlazila ujutro. Taj odnos trajat će dulje od tri desetljeća. U tome je Kladarin imao odlučnu ulogu.

„Vjesnik“ je tako snažno rastao, pa je njegovo sjedište u Masarykovoj ulici postalo tijesno za cijelu tu proizvodnju. Kladarin je shvatio da taj problem mora riješiti, pa je skovao plan da se kuća „Vjesnik“ preseli iz Masarykove ulice na do tada praznu parceli na uglu Savske ceste i Autoputa, gdje je za „Vjesnik“ trebalo izgraditi novo sjedište, neboder za redakcije te okolne zgrade za tiskaru. To je sve bilo rađeno na Kladarinovu inicijativu, ali u okviru jedne šire operacije ondašnjih vlasti.

Naime, organi vlasti nakon Drugoga svjetskog rata bili su raštrkani po gradu na raznim vrlo skučenim lokacijama. Poseban su problem bili partijski organi jer su se državne vlasti imale gdje smjestiti u dotadašnjim postojećim lokacijama Vlade i Sabora. Nastala je u međuvremenu velika partijska birokracija, koja nije imala svoj prostor. Zato je pokrenuta inicijativa da se za partijske organe sagradi novo reprezentativno zdanje, a za to je odabrana lokacija na širokom do tada potpuno neizgrađenom prostoru Trnja nedaleko od rijeke Save. Ondje je izgrađena lijepa, prostrana, visoka zgrada Centralnog komiteta SKJ, gdje su uz partijsko smještena vodstva i drugih društveno-političkih organizacija. Zgrada je zbog svojeg oblika dobila neformalno ime „Kockica“. Tada je stvoren plan da se u tom do tada neizgrađenom području Trnja smjeste i glavni informativno propagandni mediji, Radio-televizija Zagreb i „Vjesnik“, pa je počela izgradnja i njihovih zdanja, koji su trebalo širiti ideje i projekte tih komunističkih vlasti.

Novinari su u početku bili jako nezadovoljni tom idejom preseljenja, naučeni da sve obavljaju u centru grada, bježe iz redakcija u obližnju „Kazališnu kavanu“, rogoborili su protiv nove lokacije na uglu Savske ceste i ondašnje autoceste, nazvali su je „Donji Kladarinci“. No kada su se početkom sedamdesetih preselili u nove moderne prostrane prostorije, zaključili su da je Kladarin ipak imao pravo, posebno su bili zadovoljni oni koji su pratili političke i partijske događaje jer se u blizini nalazila zgrada Centralnog komiteta. Pokraj „Vjesnika“ iznikli su novi kafići, gdje su se novinari mogli okupljati, a koji su zamijenili „Kazališnu kavanu“.

Kladarin je kao poduzetnik bio jako dinamičan i sklon inovativnim idejama, ali politički bio je tipični tadašnji partijski kadar, u „Vjesniku“ je striktno provodio partijsku politiku, od toga nije bilo odstupanja, ali je Kladarin ipak u nekim situacijama pokazao da ima razumijevanja i za novinare.

U ratu se Kladarin (prvi s lijeva) jako istakao i dobio niz odlikovanja, pa i Orden Narodnog heroja, najveće priznanje koje je neki sudionik Narodnooslobodilačke borbe mogao dobiti. FOTO: Privatna arhiva

Kladarina se dobro i živahno sjećao Fadil Hadžić, tadašnji glavni urednik „Vjesnika u srijedu“, čovjek svakolikih talenata, pa se kasnije afirmirao i kao filmski režiser, osnivač kazališta, inicijator Filmskog festivala u Puli, i akademski slikar. On je u novine ušao kao pokretač i urednik u humorističkom listu „Kerempuh“, a kada je tom listu dramatično povećao nakladu i tamo iskazao svoj novinarski talent postavili su ga za urednika „Vjesnika u srijedu“, gdje je naslijedio slavnog Franu Barbierija. Dok je Barbieri bio partizanski kadar Hadžića politika nije nimalo zanimala, on je bio humorist. No, počeo se voditi visokonakladni list, koji se bavio mnogo i politikom, te je zbog nje tamo skoro nastradao. On se sjećao:

„U novinarstvu sam bio u najrigidnijim vremenima, kad se za pogrešna mišljenja moglo otići na Goli otok – a to se često i događalo. I meni je malo falilo da ne nastradam. Došao mi je Vladimir Dedijer iz Beograda i donio mi tekstove Milovana Đilasa, koje sam ja objavio u VUS-u. Nisam ni znao za njegov raskol s partijskim vrhom. Tada me spasio generalni direktor Vjesnika Đuro Kladarin, narodni heroj liberalnih nazora, koji je za mene podmetnuo leđa, jer je vidio o čemu se radi: da sam talentiran novinar, ali da se u politiku baš ne razumijem.“

Hadžić tvrdi da ga je Kladarin spašavao i u mnogim drugim slučajevima ali ga je 1956. godine, nakon još nekih pritisaka, ipak smijenio. Iako ga je smijenio, o Kladarinu Hadžić kaže:

„Poslije svega, o njemu imam dobro mišljenje jer, iako je bio partizančina prve klase, zavolio je novinarstvo i nije pravio velike probleme.“

Položaj direktora izdavačke kuće „Vjesnik“ Kladarin je napustio 1963. godine. Tada je izgradnja „Vjesnikovog“ kompleksa na uglu Savske i Autoputa bila u punom jeku, a prve službe počele se tamo preseljavati. Neboder je bio tek u izgradnji, bio je završen 1973. godine, pa su se tada u njega počeli useljavati i novinske redakcije.

U to vrijeme Kladarin je već deset godina bio izvan novinarstva. Živio je u Beogradu. Bio je član jugoslavenskog parlamenta i još nekih jugoslavenskih državnih institucija, te član Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije. Umro je 1987. godine, pokopan je u selu Borojevići na Baniji.