NACIONALNA GROUPIE Nema počasne lože za Senfa 2026

S vremenom sam totalno zaboravio da u HNK imam svoje počasno sjedalo. U vrijeme kad je intendantica bila Dubravka Vrgoč, u njemu je sjedio književnik Miljenko Jergović. Ali onda je na mjesto Dubravke Vrgoč zasjela Iva Hraste Sočo, a na mjesto Jergovića zasjeo sam ja, također književnik i kolumnist Nacionala. Moguće da je na to utjecalo što Jergović svako malo riječima napada Hraste Sočo, naziva je običnom pevaljkom i tako je pogađa u srž njezine taštine jer ona je po svojoj vokaciji operna pjevačica. Moguće da su ti napadi kumovali da ga skine s popisa stalnih gostiju na premijere u HNK i da na njegovo sjedalo postavi mene. Svi iz novinarsko-kazališne branše slažu se da mu je time efektno uzvratila na sve uvrede i poniženja, da na njegovu počasnom mjestu u HNK sada na premijerama sjedi klošar Pavle Svirac koji se drpa s Nepalcima i samo je pitanje vremena kad će na premijere u HNK počet dovodit nekog Nepalca.

Ovog vikenda sjetio sam se tog svog mjesta u HNK. Iskreno, puno više mi znači moje mjesto u Kroli za šankom. Nema mi goreg mučenja nego gledat hrvatske predstave, ali toliko sam zapao u čamotinju u ovom kišnom, oblačnom Zagrebu da mi se i premijera u HNK i domjenak nakon premijere učinio privlačnim. Vidio sam da je premijera Trilogije o Agamemnonu u režiji Livije Pandur. Pomislio sam da ne bi bilo loše za moju opću kulturu da malo saznam o vojskovođi Agamemnonu i osjetim vibru grčkih tragedija koje će mi pomoći da svoje pisanje učinim još tragičnijim.

Ispred HNK odmah sam naišao na neobičnu, upravo kazališnu scenu. Obavijen maglom, na kazališnim stepenicama stajao je moj kolega kolumnist Boris Rašeta s buketom cvijeća u ruci. Prva asocijacija bio mi je oficir s ružom, a onda oni zavodnici iz onog starog Zagreba opjevanog u filmu Tko pjeva zlo ne misli. Da, s tim buketom u ruci Rašeta je podsjećao na duh gospona Fulira koji kao duh Hamletova oca operira oko zgrade nacionalnog kazališta.

“Koga čekaš s tim buketom?” pitao sam ga.

Nije mi odgovorio, odmah je skrenuo temu na to kako su mu se u inboks počeli javljat mnogi gejevi otkako sam o njemu počeo pisat u svojim kolumnama. Dok smo raspravljali o gejevima, pored nas je prošao predsjednik Sabora Goran Jandroković.

“Kad god dođem u kazalište, uvijek naiđem na njega”, rekao sam.

“Da, Jandroković ide sve moguće premijere, predstave. Ima ga u svim kazalištima”, odvratio je Rašeta.

“Nije ni čudo da ga zovu Njonjo. Jer samo njonje idu vikendom u kazalište. Zamisli Tompsona i Matu Bulića da idu na premijere. Tompsona uopće ne mogu zamislit da sjedi u HNK, eventualno ga mogu zamislit na pozornici kako vitla mačem u nekoj predstavi o vitezovima. Puna su mu usta vitezova, a i on sam se fura na viteza. Zato ga prije mogu zamislit na nekom konju u polju nego na premijeri u HNK.”

“A, eno nam još jednog viteza. Samo ne na konju, nego na biciklu…”, Rašeta je pokazao prema cesti.

Pogledao sam u tom smjeru i kod Meštrovićeva Zdenca života spazio gradonačelnika Tomaševića. Bio je u crnom odijelu i bijeloj košulji. Takav u svečanom odijelu djelovao je bizarno sjedeći na biciklu. Bizarnosti su doprinosile i bliješteće bijele tenisice. Eto na šta je spao Zagreb, pomislio sam. Na gradonačelnika koji na večernje odijelo nosi bijele tenisice. Da je Boris Buzančić na odijelo nosio tenisice dok je bio gradonačelnik, tadašnji predsjednik Tuđman protjerao bi ga da bude gradonačelnik u Bosanskoj Krupi.

Dok je Tomašević s bicikla gledao prema HNK, na stepeništu kazališta pojavio se Vili Beroš. U svečanom, crnom odijelu nalikovao je na pingvina. Rašeta je hitro skoknuo do njega, predao mu buket. Beroš mu je ljupko odvratio:

“Hvala, dragi moj Borise.”

Kad se vratio do mene, rekao sam:

“Ne mogu vjerovat, to si Beroša čekao s tim buketom… I onda se čudiš šta ti se gejevi javljaju u inboks.”

“Sad me podjebavaš, a kad si umirao od bolova u leđima, molio me da ti sredim pregled kod Beroša… Nego, šta je tom tvojom kičmom? Šta nisi trebao na operaciju kod Beroša”

“A prestalo me bolit… I nije mi baš bila opcija da Berošu budem pokusni kunić, da mene prvog operira nakon što godinama nije imao skalpel u ruci, nego se bavio politikom i mutnim poslovima zbog kojih je završio na sudu…”

“Bolje sredi tu kičmu kad se Beroš već ponudio da ti to napravi. Vidiš da je besposlen, počeo je čak ići u kazalište, a tvoji iz Nacionala uhvatili su ga kako usred radnog vremena hoda po zagrebačkim konobama, restoranima. Očito mu nitko ne želi pod nož, pa se jadan osjeća na poslu beskorisno, tugu utapa u hrani”, dok je to izgovarao Rašeta je izgledao istinski potresen. Sve čudniji mi je bio taj njegov odnos s Berošem koji je započeo još kad je u doba korone Rašeta pisao sentimentalne članke o Beroševu djetinjstvu i mladosti.

Ponovo sam skrenuo pogled prema Senfu. Baš u trenutku kad je on nekako razočarano odmahnuo rukom, popeo se na bicikl i odvezao se u smjeru Masarykove.

“Odusto Senf od kazališta”, rekao sam.

“Valjda je vidio da je došlo previše sadašnjih i bivših HDZ-ovaca, da će oni u glavnoj, svečanoj loži, a on će opet morat sjedit u sporednoj. Bolje mu je onda da se biciklom vozi po gradu, nego trpi to da ga HDZ ponižava čak i u kazalištu”, rekao je Rašeta.

Onda se pojavio Čadež i rekao da predstava traje puna tri sata, pa sam rekao da i ja odustajem od kazališta barem za ovu večer. Fakat se bolje vozit na biciklu nego s HDZ-ovcima tri sata sjedit u kazalištu. Zdravije za kičmu.