iustitia.bg
Redatelja Srđana Kovačevića još je 2016. zaintrigirala neposrednost u radu s radnicima Radničkog savjetovališta i odlučio je snimiti film o tim ljudima
Dok Europa sve više počiva na stranim radnicima, životi tih ljudi često ostaju skriveni iza statistika i brojki. ‘’Ono što treba činiti’’, dokumentarni film redatelja Srđana Kovačevića, razotkriva upravo to – nevidljivu stranu njihove svakodnevice: priče o nepravdi, izrabljivanju i borbi za osnovno ljudsko dostojanstvo. U prvom su planu filma koji u redovnu distribuciju ide u Kinoteci od 26. veljače migrantski radnici u Sloveniji koji, u potrazi za boljim životom, pristaju na loše i nesigurne uvjete rada, neplaćene prekovremene sate, ucjene poslodavaca te život u nehumanim uvjetima. Upravo tada na scenu stupaju Laura Orel, Goran Lukić i Goran Zrnić, socijalna radnica, sindikalni aktivist i bivši električar koji kroz Delavsku svetovalnicu (Radničko savjetovalište) postaju posljednja linija obrane za obespravljene radnike, uglavnom iz Bosne i Hercegovine.
Film prati njihovu svakodnevnu borbu protiv nepravde: od pokušaja naplate zarađenih plaća do vraćanja osjećaja dostojanstva ljudima koje je sustav iznevjerio, saznaju se nevjerojatne priče, nehumani uvjeti rada, 12, 13, 15 sati rada, pet noćnih smjena zaredom uz pauzu od pola sata, jedan zahod na 50 radnika u smjeni, potplaćenost, prevare, poigravanje s ljudskim sudbinama. Nacional je razgovarao s redateljem Kovačevićem te troje ljudi iz Radničkog savjetovališta.
U prvom planu filma ‘Ono što treba činiti’ koji 26. veljače kreće u redovnu distribuciju migrantski su radnici u Sloveniji koji rade u nehumanim uvjetima. Film prati Lauru Orel, Gorana Lukića i Gorana Zrnića koji su radom u Radničkom savjetovalištu njihova posljednja linija obrane i borci protiv okrutnog sustava
Kako kaže Kovačević, pozicija radnika i mogućnosti njihova organiziranja bile su mu u fokusu otkad je počeo razmišljati o snimanju prvog filma ‘’Tvornice radnicima’’:
„I dok sam snimao taj prvi film čuo sam za Delavsku svetovalnicu, to je bilo 2016. godine. Zaintrigirala me ta neposrednost u radu s radnicima, otišao sam do Ljubljane vidjeti kako to sve funkcionira i već taj prvi dan snimio sam scenu koja je kasnije završila u filmu. Svakako bitan segment filma je pozicija radnika i uvjeti njihova rada jer na kraju svi smo mi radnici i uvjeti u kojima radimo odlučuju o našim životima. No u ovom filmu bitnija mi je priča o radu Gorana, Laure i Gorana, jer sam prvenstveno htio pokazati jedan drugačiji, suvremeniji i, rekao bih, potrebniji način organiziranja radnika danas. Osobno vrlo emocionalno doživljavam taj film i sve što sam doživio snimajući ga, jer rijetko u životu čovjek ima priliku sresti istinske heroje, ljude koji zaista žele učiniti sve da bi pomogli drugima.“
Goran Zrnić, Laura Orel i Goran Lukić iz Radničkog savjetovališta u Ljubljani. FOTO Nada Žganik
Poslodavac o kojem se u filmu najviše govori je Luka Koper pa su prikazani i prosvjedi radnika zbog uvjeta na radu, a na kraju i uspješan završetak jer su svi zaposleni, odnosno od države su dobili sva prava koja dotad nisu imali unatoč tome što su neki ondje radili i 25, 30 godina. Kovačević kaže da je dugogodišnja akcija Radničkog savjetovališta oko Luke Koper rezultirala pobjedom, iako ne potpunom:
„Od početnog stanja gdje je oko 1100 radnika, mahom iz Bosne, bilo sustavno izrabljivano desetljećima kroz outsourcing, trenutačna situacija je takva da je nešto više od trećine tih radnika uspjelo dobiti posao direktno za Luku Kopar, trećina je zaposlena kroz agencije, pod istim uvjetima kao i stalno zaposleni, a nešto manje od trećine je i dalje zaposleno kroz manje, privatne firme. Također, Vrhovni sud Republike Slovenije je potvrdio da su svi ti radnici bili zapravo u sustavu prikrivenog zapošljavanja, čime je omogućio odštete za godine unazad. U tom kontekstu, svakako možemo tu situaciju gledati kao pobjedu, ali još uvijek postoje neki radnici koji rade za Luku Kopar i koji nisu stalno zaposleni u Luci, a trebali bi biti. Moja nada je da će i film, nakon javnog prikazivanja u Sloveniji, pomoći da se i ta situacija riješi.“
Luka Koper je, nažalost, samo jedan u nizu loših primjera. Ne samo da se takve situacije i dalje događaju u Sloveniji, nego redatelj kaže da se to nažalost događa svugdje u svijetu, u svim državama:
„Razlika je samo u tome da su drugi ljudi dolje na dnu, druge rase, nacionalnosti, neki ‘drugi’ su robovi, izrabljivani, sustavno osiromašeni i obespravljeni jer je to osnovna postavka svijeta u kojem živimo, kapitalizma. Izrabljivanje, uništavanje, komodifikacija svega, nasilje, to je svijet oko nas i protiv toga se moramo boriti, na sve načine moguće. Film je samo jedan od načina borbe. Prošle godine predložili smo HRT-u serijal o stranim radnicima, ali nije prošao, nije bio odobren od najviše instance odlučivanja.“
Goran Zrnić jedan je od zaposlenih u Radničkom savjetovalištu. Dugo je radio u Sloveniji, ali je zbog ozljede na radu bio prisiljeni tražiti novi posao i pritom je naučio dosta o onome o čemu sada i sam savjetuje obespravljene radnike. Zrnić, rodom Banjalučanin, kaže:
‘Poslodavci su snalažljivi i uvijek pronađu novi poslovni model za iskorištavanje. Neću sad o tim modelima da ne bi netko u Hrvatskoj dobio ideju’, kaže Laura Orel
„Zaposlio sam se bukvalno preko svojih leđa, zbog svoje polomljene kičme na radu u Sloveniji te zbog vlastitog osjećaja za pravičnost i silne želje da ostvarim svoja prava. Nisam se, eto, mogao pomiriti s činjenicom da sam nakon nesreće na radu ostao i bez zdravlja, zaposlenja i da mi je onako ‘birokratski sterilno’ uskraćena egzistencija. Da im jednostavno takav više nisam trebao. Posljedično, s ogromnom energijom i zanimanjem za vlastiti problem dogodilo se znanje, a s tim i ulazak u jedan sasvim drugi svijet od onog odakle dođoh, odnosno ulazak u svijet problema pod svjetlom zakonskih pravila. I evo, već 15 godina prođe mi na tom bojnom polju i svaki dan isto – borba.“
Kako ističe, sudbina ljudi iz ovog filma je, na sreću, poznata, ali brojne sudbine nisu i smatra da oni upravo zato daju svoj doprinos – svojim vidljivim radom i vidljivim rezultatima. Sve ono što se u filmu prikazuje kroz primjer Luke Koper i dalje se, nažalost, događa u Sloveniji, tvrdi Zrnić. Država pokušava to suzbiti, ali ne uspijeva suzbiti taj modus poslovanja koji je veoma raširen u Sloveniji: „Osnovno pitanje glasi: zašto se to u najvećem broju slučajeva događa baš tim ‘strancima’? Meni je iz nekih razloga odgovor odavno već jasan, a i doživjeh ga više puta. Modus djelovanja je: otvori firmu, odradi posao, zatvori firmu, nestani i opet otvori firmu, odradi posao, zatvori firmu, nestani itd. itd. Na kome ćemo izvesti tu operaciju najlakše i sa skoro 100-postotnim uspjehom? Pa na nekim tamo strancima, iz nekih tamo trećih država Europe, Azije, Afrike. U načinu rada i mentalnom sklopu određene strukture koja živi od tuđe grbače je nebitno s kojeg meridijana dolaziš. Rezultat zanemarivanja prava ljudi iz vlastite zemlje i zatim zanemarivanje ljudi koji su nam geografski veoma, veoma blizu rezultirao je totalnom apatijom.“
U filmu Zrnić vrlo oštro razgovara s jednom lošom poslodavkom koja na kraju mora priznati poraz jer shvaća da je jako upućen u prava radnika koja ona nije poštovala i pristaje na sve u strahu od inspekcije. Kako kaže Zrnić, veoma bitan segment u njihovu radu je i upoznavanje institucija s pojedinačnim ili općim problemom:
Film se najviše bavi situacijom u Luki Koper, pa su prikazani i prosvjedi tamošnjih radnika
„Kao što ste vidjeli, moj način rada je kontakt, ako je uopće moguć, s drugom stranom. Naravno, ako je uopće tko spreman čuti kakvu riječ razuma, onda se stvar vrlo brzo uredi. Sam problem se veoma lijepo može riješiti razmjenom argumenata i zakonskih odredbi koje vrijede za sve, pa i za poslodavce, a ako već ne ide lijepo onda se pristupa izverziranoj shemi koju ‘naša mašina’ počinje raditi – pismenim prijavama nadležnima, dakle inspekcijama rada, poreznoj upravi pa i policiji ili tužiteljstvu ako je došlo do težih kršenja ljudskih i radničkih prava. Ta ista mašina zatim nastavlja s radom u smjeru odvjetnika i sudskih procedura. Suradnja je uglavnom dobra, jer nas već pojedini poprilično poznaju, ali uvijek može bolje.“
Laura Orel je socijalna radnica deset godina zaposlena u Radničkom savjetovalištu. Ona svaku stranku dobro ispita, istraži situaciju, problem, bilo radni ili socijalni te traži različita rješenja, nudi opcije i planove A, B, C. Nakon toga, kaže, zajedno ostvaruju ono što je moguće:
„Može se mnogo ako ne staneš na prvoj, drugoj, trećoj barijeri. Baš kad mi netko kaže, a pogotovo ‘volim’ kad to kažu institucije, da se nešto ne može, da je nemoguće. To mi je najveći poticaj. U prvim godinama rada u Radničkom savjetovalištu sve te situacije koje su radnici doživljavali od poslodavaca bile su mi potpuno nevjerojatne, neshvatljive. Gdje ja to živim? Kako je to moguće? Što rade inspekcije, policija Kad slušam sve te priče, sve te krivice, osjetim i duboku tugu i snažan bijes istovremeno. Tuga je onaj empatični dio mene, a bijes je onaj koji mi pomaže tražiti rješenja i u situacijama bez izlaza i gurati dalje. Ponekad kad ne možeš pomoći, osjetiš nemoć. To je sve dio tog našeg rada. A kad uspijem riješiti neku jako tešku životnu situaciju, osjetim olakšanje i iskrenu radost za tu osobu. Nije me sram plakati, to nije nemoć, to je moj ventil. Sramiti se moraju svi oni koji stvaraju takve situacije.“
Nuditi pomoć, informacije ili ukazati na prava Lauri Orel je sve to prirodno ponašanje. Mnogi radnici znaju da im se krše prava, ali šute jer se boje izgubiti posao:
„Pogotovo strani radnici, jer je u pitanju i egzistencija njihove obitelji. Trpe, šute dok nešto ne pukne: nema plaće, poslodavac ih odjavi, ne plati bolovanje, izbaci iz stana i slične situacije. A oni koji kod nas saznaju nešto novo o svojim pravima, zahvalni su i uvijek se nadam da se služe tim informacijama u odnosima s budućim poslodavcima. Volim kad me netko nazove i pita za informacije, da pita za svoja prava. Možda malo cinično zvuči, ali najveći problem je baš u radniku. Radnici nisu informirani, prihvaćaju sporne prakse poslodavaca poput onoga ‘novac na ruke’ i slično. I premalo je solidarnosti. Primjerice, dogodi se nešto u firmi, radnik nije kriv, prijeti mu otkaz, a kolege šute jer ne žele ugroziti svoj radni odnos. Premalo je solidarnosti, povezivanja, organiziranja. Moj kolega Zrnić rekao bi da se drugi ponašaju prema tebi koliko držiš do sebe. I to je istina.“
Laura Orel smatra da su strani radnici ‘’dobra’’ žrtva jer na početku nemaju pravih informacija, nemaju društvene mreže u smislu materijalne i emocionalne podrške, jer su njihove obitelji i prijatelji daleko. Na početku su sami i potpuno ovisni o poslodavcu: poslodavac im daje posao, poslodavac im ‘’daje’’ stan, poslodavac im daje informacije, poslodavac im sređuje dokumente:
„Radnici iz primjerice Bosne i Hercegovine ili iz Srbije u prvoj su godini vezani za prvog poslodavca. Sve to stvara ovisni odnos, ekonomski su potpuno ovisni o njemu, a u ovisnom odnosu jača strana iskorištava slabiju. A slabija strana je u radnom odnosu uvijek radnik. Iskorištavanju, nažalost, nema nikad kraja. Poslodavci su snalažljivi i uvijek pronađu novi način, novi poslovni model za iskorištavanje. Neću sad o tim poslovnim modelima da ne bi neki poslodavac u Hrvatskoj dobio novu ideju. U posljednjih nekoliko godina promijenila se i struktura stranih radnika u Sloveniji pa nam dolaze radnici izdaleka, Filipini, Indija, Nepal, Pakistan, Bangladeš. Mnogi od njih već na početku dođu u Sloveniju s ogromnim dugom jer moraju raznim agentima plaćati velike pare, da im ti agenti ‘srede’ poslodavca i papire za Europsku uniju. Radni i životni uvjeti tih radnika su užasni. Poslodavci ponekad čak i zadržavaju njihove dokumente, bankovne kartice. Ne možemo više pričati samo o iskorištavanju, možemo to slobodno nazvati pravim riječima: trgovina ljudima.“
SLIKA FILM
Sindikalni aktivist Goran Lukić kad čuje sve te teške priče osjeća bijes. Međutim, puno puta se on sam pita što osjećaju ti radnici, sudionici tih priča koje nas užasavaju:
„Kad vidiš tog radnika koji ima od života doslovce samo još sakupljanje sati rada, njih i više od 300 na mjesec, i kad vidiš da taj radnik dnevno gubi životnu perspektivu i želje, od kojih ostaje samo dnevna rutina iscrpljivanja, onda se zaista pitaš što se sve događa iza svih tih problema, s kojima žive svi ti radnici. I kad onda sa svih strana slušaš o takvim i drugačijim ‘self-help’ terapijama i radionicama, pomisliš gdje je sva ta psihosocijalna industrija pomoći ljudima. Dosta, previše puta, radnik ili radnica nekako pokuša racionalizirati svoju ‘situaciju’ u kojoj ima glavnu ulogu, a tzv. gazda skoro pa kontrolira 24 sata života toga radnika. Dosta, previše puta, od radnika se čuje ‘što ću’. Taj ‘što ću’ ima mnogo značaja. Ali kad tog radnika informiraš, kad taj radnik vidi da je tzv. gazda ‘obični’ poslodavac koji iskorištava radnika uz pomoć prastarog trika pozicije moći, kad taj radnik vidi da se uz pomoć informiranja te uloge mogu zamijeniti, to znači da informiran radnik može biti u poziciji moći naspram t
Lukić je opisao trenutačnu situaciju u Sloveniji po pitanju stranih radnika, migranata, ali i radnog zakonodavstva i prakse poslodavac – radnik. Može se reći da je Slovenija u tranzicijskom periodu migracija, što znači da se većinski udio ‘’lokalnih’’ migracija iz zemalja bivše Jugoslavije smanjuje nauštrb ‘’globalnih’’ migracija iz zemalja kao što su Filipini, Indija, Nepal, Bangladeš, Pakistan i Egipat:
„Paralelno s time događaju se i za ovaj prostor novi poslovni modeli. Radnik iz Indije, naime, plati agenciji u Indiji i sedam, osam tisuća eura za ‘sređivanje papira’, da bi onda još dodatno u Sloveniji platio takvim ili drugačijim posrednicima dodatni novac. I podosta puta se događa da put tog poslovnog modela ide preko Hrvatske, pa se još i tamo plati za ‘usluge’, samo da bi onda prebacili radnika kao ‘upućenog’ radnika u Sloveniji, i to nažalost bez adekvatnih papira. I onda se dogodi da u tvornicu dođe policija, identificira tog radnika, taj radnik nema slovenske boravišne vize i ‘udare’ mu papir da mora napustiti Sloveniju u nekoliko dana. Radniku koji je dao više od deset tisuća eura da dođe u Sloveniju. A svi ti posrednici i agencije i dalje rade svoj visokoprofitan posao. I to je ‘samo’ taj administrativni dio. A onda dođe dio oko poslodavaca. Njima su radnici iz svih tih zemalja veoma zgodna ‘radna snaga’ jer ništa ne pitaju oko svojih radnih prava i unaprijed potpisuju što im daju za potpisati. Da, ogroman dio poslodavaca.
Goran Lukić opisao je kakva je komunikacija Radničkog savjetovališta s državom i državnim tijelima u Sloveniji kad preuzmu slučaj ili kad im se jave radnici i dokaže se da poslodavac nije postupao prema zakonu. Kako metaforički kaže, što se ide ‘’više’’ po stepenicama, to je manje razumijevanja za konkretnog čovjeka i to više je praznijeg sustavnog tehnokratizma tipa ‘’ne možemo’’ ili, još gore, ‘’u prosjeku sustav radi, uz ponekad koju anomaliju’’:
‘Izrabljivanje, komodifikacija svega, nasilje, to je svijet oko nas i protiv toga se moramo boriti, na sve načine moguće. Film je samo jedan od načina borbe’, tvrdi Srđan Kovačević
„Tu je još brzina i omjer iskorištavanja radnika nasuprot sporoj reakciji institucija i njihovu izgovorima o ‘premalim kapacitetima’. Bože, a koliko je nas u Radničkom savjetovalištu?! A onda je tu još sudski progon, gdje nažalost imamo ogroman broj slučajeva u kojima poslodavci koji ne plate doprinose i plaće, na kraju dobiju tek uvjetnu kaznu. Sve to, logično, itekako utječe i na radnike koji se izlože imenom i prezimenom u progonu protiv poslodavca, da bi nas nakon jedne godine pitali ‘što se to događa’. I radnici to logično pitaju nas i onda im moramo mi objašnjavati da nemamo konkretan datum do kojeg će se to riješiti. A u međuvremenu poslodavci i dalje redovito nezakonito brišu radnike iz socijalnog osiguranja, a za strane radnike to znači i ogroman problem oko njihove boravišne vize. Stoga jedan potez poslodavca koji to napravi u nekoliko minuta, za stranog radnika znači mukotrpan višemjesečni put sanacije njegovih prava i statusa. I to što govorim nisu ‘anomalije u sustavu’. Primjerice, krajem prosinca, kad je ‘kraj sezone’ u građevini, ogroman broj poslodavaca šalje radnike kući da bi ih nekoliko dana kasnije izbrisali iz socijalnog osiguranja, jer ‘nisu došli na posao’ ili jer su ‘sami’ potpisali otkaz. A radnik kod kuće u međuvremenu čeka poziv poslodavca.
REDATELJ SRĐAN KOVAČEVIĆ ‘Najlakše je izrabljivati neke tamo strane radnike, država to ne može suzbiti’ 2026 IUSTITIA.BG – Investigations 2009-2026 2026-02-26 13:37:30 Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Slavonski Brod, Pula, Sesvete, Karlovac, Varaždin, Šibenik, Sisak, Velika Gorica, Vinkovci, Vukovar, Dubrovnik Najnovije vijesti Svjetske vijesti Vijesti iz zemalja Najvažnije vijesti najnovije vijesti najvažnije najnovije vijesti dana Sudac Petar Nizamov Perje Petar Nizamov- Perje Pravda bg iustitia.bg iustitia iusticia usticia istraga Burgas vijesti iz Bugarske vijesti u zadnji sat vijesti dana vijesti iz današnje Bugarske vijesti Vijesti iz Bugarske blitz vijesti glavne vijesti najvažnije najkomentiranije najnovije vijesti vijesti o Boyku Borisovu vrijeme vijesti o koronavirusu vijesti o vremenu facebook youtube facebook instagram vijesti danas vijesti u zadnji čas vijesti danas današnje vijesti vijesti bg vijesti vodeće vijesti vruće vijesti bg vijesti stranica za vijesti sve vijesti vijesti bg vijesti u zadnji sat najnovije najnovije vijesti bg vijesti iz današnjeg dana vijesti danas vijesti iz zadnjeg sata najnovije vijesti današnje vijesti bg vijesti vijesti 24 sata vijesti bg novini vijesti iz svijeta ptica bg bivol bg bivol trud bg novini najnovije vijesti danas novinite bg vijesti zdravo bugarska politička stranka grb delyan peevski skandalozno Bugarska nacionalna televizija Slobodna Europa Televizijski skandal ekskluzivno tv uživo uživo upravo sada tv tv online tv program bg uživo sada tv vijesti online tv online uživo sud Burgas sud Okružni sud Burgas sud Burgas Okružni sud Burgas Okružni sud Burgas Žalbeni sud Burgas tužitelj Burgas Tužiteljstvo Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Glavni tužitelj Ivan Geshev Tužitelj Geshev Tsatsarov Ministarstvo unutarnjih poslova Burgas ODMR Burgas ODPR Burgas policija Okružna policija Burgas Tužitelj Burgas Tsatsarov SGS predmeti sud Varna predsjednik SGS sudske odluke o građanskim predmetima odluke o predmetima sud Plovdiv odluka sudskih odluka predmeti sud Varna kazneni predmeti odluke okružnog suda rad na sudu SGS predsjednik SGS suci Sofijski sud mjesto suci Plovdiv sud Plovdiv suci Plovdiv Vrhovni sud Inspektorat Vrhovnog suda Vrhovno sudbeno vijeće odvjetnik odvjetnik kazneni predmeti odvjetnik građanski predmeti odvjetnik bračni predmeti odvjetnik upravno kazneno pravo kazneni postupak građansko pravo građanski postupak upravno pravo ustavno pravo
