PAWEL PAWLIKOWSKI ‘Nedostaje mi mašte pa u stvarnost ubacujem fikciju’ 2026

Poljski redatelj Pawel Pawlikowski, osvajač Oscara i jedan od najboljih europskih redatelja, uoči dolaska na Slano Film Days, gdje će se prikazati njegov novi film ‘Fatherland’ koji je svjetsku premijeru imao na festivalu u Cannesu, na kojem je dobio nagradu za najboljeg redatelja, dao je ekskluzivni intervju za Nacional

Sljedećeg tjedna, 16. lipnja, na Slano Film Days dolazi poljski redatelj Pawel Pawlikowski, osvajač Oscara i jedan od najboljih europskih redatelja. Tim povodom u Slanom će se prikazati njegov novi film „Fatherland“ koji je svjetsku premijeru imao u svibnju na festivalu u Cannesu, kada je Pawlikowski nagrađen kao najbolji redatelj.

Svjetski priznat Pawlikowski je postao 2013. kada je njegov film “Ida” osvojio Oscara za najbolji strani film, a on je osvojio nagrade Europske filmske akademije za najboljeg redatelja i scenaristu. Godine 2018., s filmom “Hladni rat”, osvojio je tri Oscara – za najbolji strani film, najboljeg redatelja i najboljeg snimatelja – na festivalu u Cannesu osvojio je nagradu za najboljeg redatelja, Europska filmska akademija proglasila je “Hladni rat” najboljim europskim filmom, a Pawlikowskog najboljim redateljem. Nekoliko scena filma „Hladni rat“ snimljeno je u Splitu, a to nije jedina poveznica Pawlikowskog s Hrvatskom. On je 2021. bio predsjednik žirija filmskog festivala u Puli.

Radnja filma „Fatherland“ smještena je u 1949. godinu i istražuje poslijeratni život njemačkog pisca Thomasa Manna koji je prije rata pobjegao pred nacistima u Kaliforniju i stekao američko državljanstvo. Thomas Mann (Hanns Zischler) i njegova kći Erika Mann (Sandra Hüller) u povodu obilježavanja 200. obljetnice rođenja pjesnika Johanna Wolfganga von Goethea kreću na putovanje kroz razorenu i podijeljenu Njemačku. Put započinju u američkim utjecajem obilježenoj Zapadnoj Njemačkoj, u Frankfurtu, gdje trebaju primiti književnu nagradu, a potom prelaze u sumornu Istočnu Njemačku pod sovjetskom okupacijom, u Weimar. O tom filmu razgovarali smo u Cannesu s Pawlikowskim ekskluzivno za Nacional.

NACIONAL: Kako ste, nakon što vam je propalo snimanje američkog filma „Otok“, došli na ideju snimanja filma o Thomasu Mannu i njegovu povratku u Njemačku nakon Drugog svjetskog rata

To je na neki način bila sretna slučajnost, jer su mi njemački producenti iz tvrtke Eda Bergera poslali biografiju Thomasa Manna. Poslali su mi tu veliku, opsežnu knjigu koja bi trebala biti roman, ali zapravo je biografija Thomasa Manna. Pročitao sam je i rekao: ne mogu s tim ništa napraviti, ne želim raditi biografske filmove, predugačka je, a televizijska serija nije ono što želim raditi. No u knjizi je postojala jedna epizoda iz 1949. koja mi se učinila kao dobar početak za nešto novo. Rekao sam im: slušajte, ako ne želite biografski film, zaboravite na to i ostavite materijal meni, jer tu ima nečega vrijednog. Nakon toga pročitao sam mnogo drugih knjiga o njegovu putovanju iz 1949., Mannove dnevnike, dnevnike vozača jer je postojao vozač koji je vozio Buick i kojeg sam na kraju iz priče uglavnom izbacio. Erika zapravo nije bila na tom putovanju, ali je pisala o jednom drugom putovanju godinu dana kasnije, kada je s Thomasom otišla u Weimar na obilježavanje 200. godišnjice Schillerova rođenja. Tako sam napravio mnogo istraživanja, a šira priča o obitelji, s tragedijom njegovog sina Klausa i Erikinom dilemom, djelovala mi je vrlo snažno. Zato sam spojio te dvije stvari kronološki i tematski, što sam uostalom radio i u svojim posljednjim filmovima. Imam običaj uzeti različite elemente, „zgnječiti“ ih zajedno i onda pronaći način da funkcioniraju kao cjelina. Priča je počela dobivati smisao. Uz to sam putovanje koje je u stvarnosti trajalo tjednima sažeo na pet dana kako bi film funkcionirao kao svojevrsni ‘’film ceste’’. A onda sam pomislio: zašto ne bih u sve to ubacio i glumca Gustafa Gründgensa koji vjerojatno nije ni bio tamo, braću Wagner i Betty, Erikinu ljubavnicu iz ratnog razdoblja koja bi mogla pratiti putovanje kao novinarka. Tako sam ubacio sve te elemente u isti lonac i počeo raditi na tome.

Hanns Zischler kao Thomas Mann i Sandra Hüller kao njegova kći Erika u filmu “Fatherland” redatelja Pawela Pawlikowskog; Foto: Agata Grzybowska

NACIONAL: Što je bilo toliko posebno u toj epizodi iz 1949. da ste baš o tome poželjeli snimiti film?

Kontekst je bio sjajan. Imate velikog čovjeka koji je sam po sebi institucija, koji se tijekom rata držao vrlo časno. Ali ne tijekom cijelog nacističkog razdoblja jer je prve tri godine ostao po strani prije nego što je definitivno raskinuo s Njemačkom. Tada su postojala dva vrlo jednostavna i suprotstavljena narativa. Thomas Mann pokušavao je pronaći vlastiti put između njih, nadvladati ih i ostati iznad njih, oslanjajući se na svoju vjeru u kulturu, književnost i humanističku tradiciju, kao i na ideju „dobre Njemačke“ koja živi kroz svoju humanističku i književnu baštinu. Pokušavao se, slikovito rečeno, sam izvući iz blata i ponašati se kao da se sve to zapravo ne događa. Govorio je iz neke druge perspektive i pokušavao ponuditi mogućnost pomirenja, način da se ljudi ponovno okupe. No u tome je doživio spektakularan neuspjeh. Ta situacija mi je bila vrlo bliska, ali jednako mi je bila zanimljiva i napetost između javne misije i privatnog života, koji joj na neki način proturječi, a također je oblikovan poviješću. Klaus Mann nije bio samo ovisnik o drogama ili frustrirani pisac. Bio je izgubljena duša – Nijemac bez Njemačke, pisac bez jezika na kojem bi mogao pisati. Pokušavao je pisati na engleskom, ali nije znao kome se zapravo obraća. Njegov otac je već bio institucija i nobelovac, dok je Klaus bio potpuno izgubljen i nije znao ni kome govori ni o čemu zapravo želi govoriti. Povijest je obilježila sve njih, ali istodobno je postojala i ta privatna priča, taj fascinantan ljubavni trokut. Gotovo je riječ o ljubavnoj priči u kojoj svi nešto žele jedni od drugih, a osoba u središtu svega je Erika. Ona voli svog brata, a voli i oca, premda na drukčiji način. Ne može pomoći bratu jer mu, zapravo, nitko ne može pomoći, i ona je toga svjesna. Istodobno mora brinuti o ocu kojeg voli, ali koji je tada bio prilično krhak i narušena zdravlja. Zato mi se sve to činilo poput tragedije, gotovo grčke tragedije, smještene u tragičan povijesni kontekst. Europa je bila podijeljena, a postojala su dva modela društva, od kojih nijedan nije bio potpuno zadovoljavajući.

‘Klaus Mann, Thomasov sin, nije bio samo ovisnik o drogama ili frustrirani pisac. Bio je izgubljena duša – Nijemac bez Njemačke, pisac bez jezika na kojem bi mogao pisati’

NACIONAL: Kao i u prethodna dva filma i u ovom se bavite Hladnim ratom. Zašto vam je Hladni rat toliko važan? Postoji li poveznica s današnjim vremenom?

Ne, ali odjekuje, no na jedan posredan način. Naše vrijeme odjekuje u svima nama, ali mislim da zapravo ne razumijemo što se događa. Ja sigurno ne razumijem, barem ne u potpunosti. Volio bih za dvadeset ili možda pedeset godina pročitati knjigu koja će objasniti ovo razdoblje, jer mi se sve što se danas događa čini kao znanstvena fantastika. Hladni rat pripada generaciji mojih roditelja. Zapravo sam odrastao tijekom Hladnog rata. To je bila stvarnost u Poljskoj šezdesetih i ranih sedamdesetih godina. Kako starim, sve se više poistovjećujem s generacijom svojih roditelja i njihovih prijatelja, ljudi koji su činili krajolik mog djetinjstva. Kad danas gledam filmove ili biram glumce, često ih zamišljam kao ljude iz svijeta mojih roditelja. Ne radim to svjesno, ali osjećam nostalgiju za tim ‘’analognim’’ ljudima koji su živjeli u konkretnom povijesnom trenutku. Hladni rat imao je određenu jasnoću. Komunizam, marksizam i sve povezano s tim bili su svojevrsna filozofska ponuda, zar ne? Za razliku od onoga što danas dobivam. Zapad je za nas bio sinonim za slobodu i liberalne vrijednosti. Za ostatak svijeta predstavljao je kolonijalizam i ugnjetavanje. No Hladni rat mi pruža jednostavniji krajolik s kojim mogu raditi, a prema njemu imam i određenu distancu jer ga nisam proživio na traumatičan način.

August Diehl, Hanns Zischler, Pawel Pawlikowski i Sandra Huller na premijeri filma “Fatherland” koja je održana na festivalu u Cannesu; Foto: SGP/SIPA USA

NACIONAL: Na koji je način suvremena situacija utjecala na vas dok ste pisali i oblikovali priču, ako je uopće utjecala

Ne baš na neki konkretan način. Više je riječ o osjećaju da postoji određena sličnost, da mogu potpuno razumjeti ono što likovi proživljavaju. Posebno sam osjećao taj Klausov monolog na početku. Kao što sam rekao, to mi je bilo vrlo osobno i bolno blisko. Što danas uopće može izazvati osjećaje? Vjerujete li u išta Sve se pretvara u živi pijesak. Ništa nema smisla. To mi je bilo vrlo osobno iskustvo. Slično je i s Thomasovom situacijom. Ima li kultura danas ikakvu ulogu? Može li stajati iznad sukoba koji bjesne oko nas? Sve je to snažno odjekivalo u meni, ali nisam razmišljao o Rusiji ili Iranu. Razmišljao sam i o sebi. Nikada nisam bio pravi politički progonjenik ni izbjeglica. Otišao sam iz Poljske s 14 godina, ali cijelog sam se života pitao na kojem jeziku trebam pisati. Kako funkcionirati u ovom društvu? Jedno sam vrijeme živio i u Njemačkoj, zatim u Engleskoj i Francuskoj. Imao sam čak i razdoblje fascinacije Rusijom. No Rusija je danas nešto sasvim drugo. Tu sam fascinaciju izgubio još davno.

NACIONAL: Rekli ste da u filmu kombinirate fikciju i povijesne događaje. Nosi li to određeni rizik, s obzirom na to da bi vam ljudi mogli reći: „Ne, nije se dogodilo ovako, nego drukčije“.

Pa, ja to unaprijed razjasnim tako što otvoreno kažem da povijest koristim samo kao materijal za fikciju. Nikada se ne pretvaram da snimam biografski film ili vjernu rekonstrukciju događaja. Zbog toga imam mirnu savjest. Ipak, osjećao sam određenu nelagodu. No nisam napravio ništa što ne bi bilo emocionalno istinito. Thomas Mann je doista bio u Stockholmu kada je Klaus Mann počinio samoubojstvo, tri mjeseca ranije, gdje je držao predavanje o Goetheu. Poznato je da nije otišao u Cannes na sinov sprovod. Nije otišla ni Erika. Oboje su ostali na neki način paralizirani tim događajem. On je ipak morao održati to predavanje. U određenoj je mjeri bio ljut na Klausa, a istodobno nije bio sposoban pokazati emocije. To je istina. Erikina dilema također je potpuno stvarna. Treba li pokušati spasiti brata koji je već nekoliko puta pokušao počiniti samoubojstvo ili se brinuti za oca koji je usred svoje misije, a istodobno je fizički i emocionalno krhak? Erikina veza s Betty također je stvarna, samo se nije dogodila u Frankfurtu nego negdje drugdje. Mislim da mi zapravo nedostaje mašte, pa si pomažem komadićima stvarnosti koje onda koristim na maštovit način. Zbog toga nisam osjećao posebnu krivnju. Više sam bio zabrinut zbog reakcije Nijemaca. Najviše me brinulo kako će prihvatiti prizor Thomasa Manna koji plače. To je za njih gotovo nezamislivo. Već sam mogao zamisliti naslov članka: „Thomas Mann zaplakao“. To je nešto što se gotovo ne može zamisliti.

NACIONAL: Što mislite o Thomasu Mannu kao piscu? Je li vam važan?

Sve više i više. Kad sam bio mlad, nisam ga baš volio. Čitao sam ga, posebno kraće tekstove koji nisu bili tako vraški dugi. Zato su mi se njegove novele jako sviđale, poput „Tonija Krögera“, „Smrti u Veneciji“ i „Čudesne gore“. „Čudesnu goru“ sam se, na neki način, prisilio pročitati dok sam bio mlad. A onda sam je prije otprilike pet godina zaista zavolio. Dakle, potrebno je vrijeme; ovisi o tome gdje se nalaziš u životu da bi ga doista razumio. Ili da bi uživao u njegovu elegantnom, pedantnom načinu opisivanja situacija i ljudskih osjećaja. Kad sam bio mlad, to me iritiralo. Djelovao mi je maniristički i sitničavo. Htio sam da prijeđe ravno na stvar. Više su me zanimali pisci koji su bili ekspresivniji, oštriji. No uvijek sam ga poštovao. Ali njegovo pisanje nije razlog zbog kojeg sam snimio ovaj film. On je prije svega zanimljiv lik u filmu, čovjek koji je bio u sukobu s novim svijetom i novim jezikom koji se tada stvarao. Držao se vlastitog jezika jer je on bio njegov identitet. Kad mu Erika kaže: „Sagradio si sebi dvorac od riječi i skrivaš se u njemu“, to je istina. A on to ne bi ni poricao. Naravno da se skrivao u njemu. Bio je homoseksualac. Nikada nije slijedio svoje porive. Umjesto toga ih je opisivao, sublimirao i pretvarao u prekrasne opise. Tako je umjetnost funkcionirala za njega. To poštujem.

‘Nikada nisam bio pravi politički progonjenik ni izbjeglica. Otišao sam iz Poljske s 14 godina, ali cijelog sam se života pitao na kojem jeziku trebam pisati’, kaže Pawlikowski

NACIONAL: Ovo je treći film koji ste snimili u tom prekrasnom crno-bijelom stilu sa snimateljem Łukaszom Zalom. Je li to stil koji želite nastaviti koristiti ili je to za vas neka vrsta trilogije?

Ne, nije to toliko svjesna odluka. Jednostavno, to je način na koji volim film. A proizlazi i iz same teme, iz svijeta koji pokušavam stvoriti. Sve je počelo s „Idom“, u trenutku kada sam bio stvarno nestrpljiv prema filmu ili prema vlastitim pokušajima da snimam „normalne“ filmove. „Ida“ je bila svojevrsni povratak na nultu točku filma – statični kadrovi, fotografije, pomalo poput nijemih filmova, u kojima se sve odvija gotovo fotografski. Rekao sam: nemojmo pomicati kameru. Pomoglo je i to što je film imao vrlo mali proračun, pa se tako štedi novac. Isto tako, nemojmo pokazivati previše, nemojmo graditi previše scenografije. Počeo sam to raditi s drugim direktorom fotografije Ryszardom Lenczewskim. No pojavili su se problemi pa je odustao nakon osam dana ili tako nešto. Ali stil je već bio uspostavljen. A onda nije bilo drugog direktora fotografije, pa sam se okrenuo Łukaszu koji je tada bio kamerman i nikada prije nije snimio film kao direktor fotografije. Rekao sam mu: „Pa nema nikoga drugoga. Vrlo je jednostavno – statični kadrovi, pomalo ekscentrično kadriranje“. Imao je te stare električare koji su ga gledali u nevjerici. Potpisali su ugovor da rade s velikim majstorom Lenczewskim, a dobili su ovog klinca. U svakom slučaju, ispalo je odlično. Zato smo već na sljedećem filmu „Hladni rat“ odmah krenuli zajedno. Odlučio sam malo više pomicati kameru jer je to bio dinamičniji film.