Serijal tekstova na temu “Obitelj na prekretnici: kako novi obrasci seksualnog ponašanja mijenjaju demografsku budućnost društva” primaknuo se kraju. Taj serijal nije krenuo od presude, nego od pitanja: postoji li i kakva je veza između promjena u ljubavnim i seksualnim odnosima, sve kasnijeg zasnivanja obitelji, života bez partnera i dugotrajnoga demografskog pada Broj rođenih blago je porastao, a trend se nije preokrenuo.
Sugovornici u prijašnjim temama bili su psiholog, pisac i sociolog, demograf i za kraj smo željeli čuti mišljenje sveučilišnog profesora i teologa prof. dr. sc. Ivana Kopreka. Doktorirao je 1988. god. u Münchenu. Redoviti je profesor na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu u trajnome zvanju od 2012. godine. Dekan je Fakulteta filozofije i religijskih znanosti. Bavi se posebice temeljnim pitanjima etike u suvremenome kontekstu te logikom, poviješću filozofije i metodikom nastave.
Pad nataliteta i nestabilnost partnerskih odnosa nerijetko se opisuju kao posljedice krize vrijednosti. Koliko je takvo objašnjenje opravdano, a koliko zanemaruje cijene stanovanja, nesiguran rad, neplodnost, iseljavanje i druge okolnosti zbog kojih ljudi odgađaju ili ne ostvaruju roditeljstvo?
“Izraz ‘kriza vrijednosti’ čini mi se poprilično neodređen. Ljudi su vrijednosti zadržali, samo su im promijenili redoslijed. Roditeljstvo više nije nešto primarno. Postalo je jedna mogućnost među drugima: stavlja se na vagu uz rad, samostalnost i sigurnost. A što se odvaguje, može se i izgubiti. Prilike i vrijednosti tu djeluju kao spojene posude. Nesigurnost je više od jednog razloga protiv djeteta: ona unaprijed namješta vagu. Tko ne zna hoće li imati posao, plaću i stan, bira ono što osigurava sadašnjost. Dijete je dugoročno, rizično i neopozivo dobro. Rijetko ga tko odbaci argumentom. Ono je samo tiho nadglasano. Kod neplodnosti, gdje odluke uopće nema, govoriti o vagi nema smisla. Tu je riječ o boli koja zaslužuje poštovanje umjesto društvenih dijagnoza. Iseljavanje pak odnosi upravo one koji bi obitelj osnovali ovdje. Ista logika vrijedi i za partnerske odnose: obveza koja se stalno odvaguje lako postaje privremena. U svakom slučaju, roditeljstvo ostaje vrijednost, ali osobite vrste. Ono je otvaranje drugomu i pristanak na neizvjesnost. Zato je zadatak dvostruk. Treba učiniti svijet takvim da je razumno roditi dijete. To traži pravednost. Jednako tako treba pokazati da se darivanjem sebe sloboda ostvaruje. Prilike bez smisla daju mogućnost koju nitko ne želi; smisao bez prilika daje čežnju koja se ne može ostvariti. Odluka postaje moguća tek onda kada se to dvoje poklopi”.
Katolički nauk brak razumije kao trajnu zajednicu muškarca i žene otvorenu rađanju djece, dok sve više građana živi u izvanbračnim zajednicama, nakon razvoda, kao samohrani roditelji ili bez djece. Kako Crkva može zastupati vlastiti ideal, a da ljude čiji se život ne uklapa u taj ideal ne svede na moralni neuspjeh?
“U pitanju su dvije stvari. Kao nauk, Crkva ne izjednačuje ‘ne uklapati se u ideal’ s moralnim neuspjehom. Ona prosuđuje čine (djela); vrijednost osobe pritom ostaje netaknuta. Razlikuje objektivnu normu od subjektivne krivnje, koja ovisi o znanju, slobodi i okolnostima. Sud nad srcem pridržava Bogu. Već riječ ‘neuspje’ trpa u isti koš udovicu, napuštenoga supružnika i par bez djece, ljude bez ikakve krivnje. A i gdje krivnje ima, čovjek je uvijek više od svoga pada. Kao iskustvo, međutim, prigovor nije izmišljen. Mnogi su Crkvu doživjeli kao ‘suca na vratima’: kao onu koja presuđuje i odlučuje tko smije ući u zajednicu, a tko iz nje mora izaći. Pogrešni su bili ton, isključivanje i strogost koja je radije presuđivala nego pratila. Nevolja je dakle u praksi koja zaboravlja razlikovanja što ih nauk sam postavlja. Za to je dobrim dijelom odgovorna i sama Crkva. Ideal treba braniti, ali i dobro postaviti. Ideal je svjetlo koje pokazuje smjer; razvrstavati ljude po njemu nitko nema pravo. Norma pritom vrijedi za sve, a krivnja se procjenjuje za svakoga ponaosob. Čim se idealom mjeri vrijednost osobe, prestaje biti poziv i postaje optužba. Zato pastoral razlikuje postupnost (rast) osobe od popuštanja istine. Ljude treba pratiti, ma kako dug bio njihov put. To osobito vrijedi za rastavljene i ponovno vjenčane: pobudnica pape Franje Amoris laetitia (8. poglavlje) traži da ih se prati, razlučuje i uključuje u život zajednice. Samo ondje gdje je čovjek viđen i prihvaćen onakav kakav jest može se doista i promijeniti”.
Suvremena kultura seksualnost sve češće odvaja od braka, roditeljstva, pa i trajne emocionalne povezanosti. Je li seksualna sloboda nužno suprotstavljena odgovornosti i vjernosti ili se o tim pojmovima može govoriti tako da se ozbiljno uzmu u obzir sloboda, pristanak, dostojanstvo i stvarna iskustva ljudi?
“Ako bi se sloboda i vjernost postavile kao suparnice, pitanje bi bilo pogrešno postavljeno. Iza toga stoji ‘tanak’ pojam slobode: sloboda kao odsutnost zapreke, kao moć da se nikada ne obvežeš. Takva sloboda, koja ništa ne može obećati, na kraju ostavlja čovjeka praznim. Prava je sloboda ‘sloboda za’. Ona se dovršava tek onda kada nešto izabere. Zato je vjernost najviši čin slobode. Friedrich Nietzsche je čovjeka nazvao ‘životinjom koja smije obećavati’, a Hannah Arendt je pokazala da obećanja stvaraju otoke sigurnosti u nepredvidivoj budućnosti. Pristanak je nužan. Bez njega je riječ o nasilju. No pristanak još nije ljubav. Kultura koja spolnost svede na dogovor dviju volja pretvara tijelo u ugovor, a drugoga u ugovornu stranu. Tako pada ispod Kantova praga, po kojem čovjek nikada nije samo sredstvo, nego uvijek i svrha. Čovjek je jedinstvo duha i tijela; tijelo smo i mi sami. Zato tijelo govori. Papa Ivan Pavao II. tumači da je u jezik tijela upisano, po smislu: ‘dajem se tebi, cijeli i zauvijek’. Služiti se tim jezikom, a sebe zadržati, suptilan je oblik neistine. Zato Crkva spolni čin smješta u brak i drži ga otvorenim životu: cjelovito darivanje ne isključuje ni budućnost ni plodnost (Humanae vitae, 12). Ono što se nudi kao oslobođenje često obećava blizinu bez izloženosti, a onda se čudimo što blizine nema. To ne znači prešutjeti stvarno iskustvo ljudi. Treba ga ozbiljno slušati – i ono u kojem je sloboda bez obveze ostavila rane, i ono u kojem je vjernost prošla kroz krizu. Ljubav zahtijeva strpljenje, razumijevanje i nesebičnost, no ljudski ego, ponos, strahovi i nesigurnosti čine nas ‘nespretnima’ ili ‘nevještima’ u odnosima. Svrha je imenovati ono od čega ljubav raste. Gabriel Marcel govori o ‘stvaralačkoj vjernosti’: o činu kojim se jučerašnja odluka svakoga dana iznova daruje. Odgovornost je od-govor, sposobnost da pred licem drugoga kažeš ‘evo me’, kako to kaže Emmanuel Levinas. Sloboda koja nikomu ne odgovara ostaje bes-kućna. Zato bih pitanje ‘sloboda ili vjernost’ preoblikovao: sloboda za koga i za što?
Istraživanja pokazuju raskorak između visoke deklarativne religioznosti u Hrvatskoj i stvarnog seksualnog i bračnog ponašanja građana. Govori li taj raskorak prvenstveno o sekularizaciji društva ili i o tome da Crkva svoj govor o spolnosti, kontracepciji, razvodu i obitelji nije uspjela učiniti uvjerljivim i životno razumljivim?
“Oba su objašnjenja točna, ali nemaju istu težinu. Raskorak je znak sekularizacije, i to osobite, hrvatske. Kod nas se vjera dugo nosila kao pripadnost. Biti Hrvat gotovo je značilo biti katolik. Ankete su zato bilježile ponajprije identitet, dok je uvjerenje ostajalo nepoznanica. Takva religioznost visoko deklarira, a slabo obvezuje. Raskorak ne mjeri toliko pad vjere koliko otkriva kakva je ona bila. Drugi dio Vašega pitanja teži je i traži pošten odgovor. Čovjek ne prihvaća dokaz koji nikada nije čuo dobro izveden. Crkveni govor o spolnosti predugo je bio ‘pravni’ popis zabrana i moral straha. Govorilo se o normi, a ljudi su živjeli pitanje: kako da ljubim ovu osobu, u ovom braku, pod ovim okolnostima Pravni rječnik na to nema odgovora, pa su ga i vjernici tiho zaobišli. Najjasnije se to vidi kod kontracepcije: enciklika Humanae vitae najčešće je prenošena kao zabrana, dok je njezin nauk o cjelovitosti darivanja – etika poziva – ostao gotovo nečujan. Tu je i neugodna istina o vjerodostojnosti onih koji naviještaju nauk Crkve. Poruku, naime, uz loš argument ruše i ‘usta’ koja je izgovaraju, osobito kad ih potkopaju vlastiti grijesi, propusti i zataškavanja. Lijek ipak nije prilagoditi crkveni nauk anketi. Ideal koji samo potvrđuje ono što ljudi ionako čine ništa ne kazuje. Crkveni se nauk često naviješta kao propis, pa se u njemu teško prepoznaje ‘radosna vijest’ (usp. Evangelii gaudium, 34–39). Zapovijed se brani, ali rijetko tko pokaže da je ona uzvišeni poziv. Ne mogu, kao svećenik, taj dio odgovornosti svaliti na sekularizaciju”.
Država ima opravdan interes podupirati djecu, roditelje i stabilne odnose, ali Hrvatska je ustavno sekularna i vrijednosno pluralna država. Gdje je granica između legitimne obiteljske politike i nametanja jednoga religijskog modela obitelji svim građanima
“Podrijetlo neke mjere, vjersko ili svjetovno, samo po sebi ništa ne odlučuje. Tako zabrana ubojstva ima biblijski korijen, a prihvaća je i nevjernik. Zato treba priznati da granica teče između (racionalnih) razloga koji se mogu dati svakom građaninu i razloga koji se oslanjaju samo na Objavu. To je ‘javni um’ Johna Rawlsa. Jürgen Habermas dodaje da vjernik smije u javnu raspravu ući i vjerskim jezikom. Ali zakon mora počivati na razlozima dostupnima svima. Nametanje počinje ondje gdje jedini razlog glasi: ‘jer tako uči naša vjera!’ Crkva, međutim, brak muškarca i žene ne utemeljuje samo na Objavi: drži ga naravnom ustanovom koju razum može spoznati, pa se za nj može govoriti razlozima dostupnima svima. Dostojanstvo djeteta i njegove potrebe za ljubavlju, sigurnošću i domom ne ovise o pravnom ili društvenom statusu njegovih roditelja. Ni pravedna politika to ne bi smjela preskakati. Država treba osigurati uvjete obiteljskog života: vrijeme, stan, dohodak, skrb. Posebna zaštita braka je legitimna. No potpora koja bi kažnjavala izvanbračne, rastavljene ili samohrane roditelje, a time i njihovu djecu, više ne štiti djecu. Ona provodi svjetonazor. Drugi vatikanski koncil uči da se nikoga ne smije prisiljavati u savjesti (Dignitatis humanae, 2). Crkva jasno poručuje da joj je svjedočanstvo Evanđelja važnije od povlastica: spremna se odreći i zakonito stečenih prava ako bi njihovo korištenje dovelo u pitanje iskrenost njezina svjedočanstva (Gaudium et spes, 76). Zdrava svjetovnost nije ni državna religija ni protjerivanje vjere iz javnosti. Tu vrijedi Isusova riječ: ‘Caru carevo, a Bogu Božje’ (Mt 22,21). Crkva predlaže, ništa ne nameće (Redemptoris missio, 39). Iako ništa ne nameće, Crkva ne skriva svoj identitet. Ona jasno iznosi – na to ima demokratsko pravo – svoja moralna i vjerska stajališta kao prijedlog za puninu života. Zato: potpora obitelji – DA, nametanje svjetonazora – NE”.
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
IUSTITIA.BG – Investigations 2009-2026 2026-11-17 10:36:31
Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Slavonski Brod, Pula, Sesvete, Karlovac, Varaždin, Šibenik, Sisak, Velika Gorica, Vinkovci, Vukovar, Dubrovnik Najnovije vijesti Svjetske vijesti Vijesti iz zemalja Najvažnije vijesti najnovije vijesti najvažnije najnovije vijesti dana Sudac Petar Nizamov Perje Petar Nizamov- Perje Pravda bg iustitia.bg iustitia iusticia usticia istraga Burgas vijesti iz Bugarske vijesti u zadnji sat vijesti dana vijesti iz današnje Bugarske vijesti Vijesti iz Bugarske blitz vijesti glavne vijesti najvažnije najkomentiranije najnovije vijesti vijesti o Boyku Borisovu vrijeme vijesti o koronavirusu vijesti o vremenu facebook youtube facebook instagram vijesti danas vijesti u zadnji čas vijesti danas današnje vijesti vijesti bg vijesti vodeće vijesti vruće vijesti bg vijesti stranica za vijesti sve vijesti vijesti bg vijesti u zadnji sat najnovije najnovije vijesti bg vijesti iz današnjeg dana vijesti danas vijesti iz zadnjeg sata najnovije vijesti današnje vijesti bg vijesti vijesti 24 sata vijesti bg novini vijesti iz svijeta ptica bg bivol bg bivol trud bg novini najnovije vijesti danas novinite bg vijesti zdravo bugarska politička stranka grb delyan peevski skandalozno Bugarska nacionalna televizija Slobodna Europa Televizijski skandal ekskluzivno tv uživo uživo upravo sada tv tv online tv program bg uživo sada tv vijesti online tv online uživo sud Burgas sud Okružni sud Burgas sud Burgas Okružni sud Burgas Okružni sud Burgas Žalbeni sud Burgas tužitelj Burgas Tužiteljstvo Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Glavni tužitelj Ivan Geshev Tužitelj Geshev Tsatsarov Ministarstvo unutarnjih poslova Burgas ODMR Burgas ODPR Burgas policija Okružna policija Burgas Tužitelj Burgas Tsatsarov SGS predmeti sud Varna predsjednik SGS sudske odluke o građanskim predmetima odluke o predmetima sud Plovdiv odluka sudskih odluka predmeti sud Varna kazneni predmeti odluke okružnog suda rad na sudu SGS predsjednik SGS suci Sofijski sud mjesto suci Plovdiv sud Plovdiv suci Plovdiv Vrhovni sud Inspektorat Vrhovnog suda Vrhovno sudbeno vijeće odvjetnik odvjetnik kazneni predmeti odvjetnik građanski predmeti odvjetnik bračni predmeti odvjetnik upravno kazneno pravo kazneni postupak građansko pravo građanski postupak upravno pravo ustavno pravo




