Od ‘dečka iz Travnog’ i borilačkih ringova do ‘dečki s Knežije’ i nekih od najvećih sudskih predmeta u povijesti hrvatskog pravosuđa – tako izgleda 48 godina duga karijera najpoznatijeg hrvatskog odvjetnika Ante Nobila, koji upravo predstavlja knjigu ‘Biti odvjetnik’
Anto Nobilo sredinom 80-ih godina živio je u neboderu u Travnom, a na posao je išao tramvajem. Onda su Sjedinjene Američke Države Hrvatskoj, u sklopu tadašnje Jugoslavije, odlučile isporučiti ustaškog ratnog zločinca Andriju Artukovića. Nobilo je u taj slučaj ušao kao pomoćni tužitelj, a završio kao glavni. Stekao je ogromnu popularnost jer je suđenje pratilo stotinjak stranih i isto toliko domaćih novinara. Bilo je to prvo pravo televizijskim kamerama praćeno suđenje u ono doba, a on se izvrsno snalazio pred kamerama. Po Nobila je ispred stana dolazila plava policijska Zastava 101 i vozila ga na suđenje na Zrinjevac, a usput su i njegovu kćer vozili u školu pa je ona tada bila najpopularnija u cijeloj školi.
Svjetla reflektora Tonija Nobila nastavila su pratiti do danas, u karijeri dugoj 48 godina. Samo što se on od, takoreći, „čovjeka sistema“, u nekima od najvećih svojih odvjetničkih slučajeva pretvarao u „borca protiv sistema“ – kad je trebalo tražiti odgovornost Merčepove skupine za ubojstvo zagrebačke obitelji Zec, odgovornost bivše sigurnosne službe za premlaćivanje na smrt ispitanika Šefika Mujkića ili kad je u Haagu trebalo braniti generala Tihomira Blaškića kojem su neki namijenili ulogu u scenariju „žrtvuj pijuna, spasi kralja“. Stao je u obranu novinara Feral Tribunea u pohodu pokojnog predsjednika Franje Tuđmana protiv nezavisnih novina, ali i branio „dečke s Knežije“ koji su slovili kao prva mafijaška organizacija u samostalnoj Hrvatskoj. Tu su i afera Spice gdje je nakon 20 godina sudske agonije uspio osloboditi bivšeg potpredsjednika vlade Damira Polančeca, afera Brodosplit, obrana Piruške Canjuge u aferi Agrokor i mnoge druge.

‘Pravosuđe je ogledalo društva. Politika cijelo vrijeme nastoji zajahati institucije koje bi trebale biti neovisne pa tako i pravosuđe sada’ Photo: Saša Zinaja/Nfoto
Iza svih tih predmeta i obrana stajao je čovjek koji je sada odlučio napisati knjigu „Biti odvjetnik“ i ispričati što se sve događalo iza kulisa nekih od najvećih predmeta u povijesti modernog hrvatskog pravosuđa. Knjiga nije napisana kao pravna analiza, nego kao napeti krimi roman, ali i kao jedno povijesno svjedočanstvo o ratnim vremenima. Upravo izlazi iz tiska i bit će predstavljena na Interliberu.
NACIONAL: Što se promijenilo u hrvatskom pravosuđu od kad ste vi 1980. postali najprije zamjenik javnog tužitelja, zatim javni tužitelj pa potom 1992. odvjetnik? Je li sad pravosuđe više na udaru politike nego u vrijeme kad ste vi počinjali?
Pravosuđe je ogledalo društva. Politika cijelo vrijeme nastoji zajahati institucije koje bi trebale biti neovisne pa tako i pravosuđe sada. No onaj sirovi, direktni pa često i kriminalni utjecaj politike na pravosuđe ne nalazim. To ne znači da je politika sasvim digla ruke od pravosuđa, samo to radi sofisticiranije i ograničeno na slučajeve koji direktno diraju interese najznačajnijih političkih snaga. No to koliko je Andrej Plenković izgubio ministara tako da su mu pali u zatvor ili su procesuirani, po meni je ipak dokaz samostalnosti pravosuđa. Kad sam radio na ovoj knjizi i sve stavio na papir, vidi se da se stvari o kojima moja knjiga govori danas ne bi mogle dogoditi.
NACIONAL: Na primjer?
Dat ću samo dva primjera da se vidi da smo ipak daleko odmakli u tranziciji države ka demokratskom društvu. Slučaj Šefika Mujkića. Pripadnici tadašnje Službe državne sigurnosti, to bi danas bila SOA, u Policijskoj upravi u Slavonskom Brodu vezali su lisicama za stolac Šefika Mujkića, palicama ga ubili kod ispitivanja i nakon toga pokušali to prikriti, prikazati da se radilo o srčanom udaru i onemogućiti istragu. Danas ne mogu zamisliti da bi pripadnici SOA-e ubili čovjeka palicama prilikom ispitivanja. Ili drugi slučaj, u predmetu koji je ušao u urbanu legendu, a to su „dečki s Knežije“. Tamo smo oslobodili Nikicu Jelavića. Ali ne samo da smo ga oslobodili optužbi za pucanje na Vjeku Sliška zoljom na Cvjetnom trgu, gdje je poginuo slučajni prolaznik Zoran Domini, nego smo dokazali da mu je policija iz Đorđićeve, odnosno PU zagrebačka, podmetnula slinu kao DNA trag na tablicu automobila koji je korišten prilikom izvođenja atentata. S tim dokazom on je trebao biti osuđen na 40 godina zatvora. Mislim da danas našoj policiji nitko ne može prigovoriti da podmeće dokaze, barem ja ne znam za to u ovim značajnim predmetima.
‘Nastupao sam pred 16 tisuća gledatelja u Montrealu na prvom Svjetskom taekwondo prvenstvu i otkrio da, što je više gledatelja i više tenzija, brže mi radi mozak. Tako da sam kod Artukovića djelovao prirodno, kao da nikog osim nas nema u sudnici’
NACIONAL: Tko je to tada naredio?
Uvijek su neki izbori i neka politička potreba. To je bila 1999. godina, zolja je ispaljena 27. studenoga, Franjo Tuđman umro je 10. prosinca i približavali smo se parlamentarnim izborima u siječnju. HDZ je loše stajao, korupcija i kriminal bile su glavne teme i onda je vječni Vladimir Šeks uoči izbora objavio da je hapšenje Nikice Jelavića i ostalih početak borbe HDZ-a s organiziranim kriminalom. Zbrda-zdola skupili su neke stare, neriješene slučajeve, podmetnuli Nikici Jelaviću DNA trag, nakon što su mu u zatvoru uzeli slinu i onda tu slinu stavili na tablice tog automobila pa kao pronašli njegov DNA. Naime, počinitelji su mijenjali tablice od automobila da zametnu trag, ali je tako ostao i DNA. A mi smo dokazali da je DNA podmetnut nakon što je počinitelj zapalio taj auto poslije izvršenja djela. Obrana je zatražila da se ponovno vještače te tablice i našli su dva DNA traga od nepoznatih muškaraca, ali ne od Nikice Jelavića.
NACIONAL: Kako objašnjavate to da ubojica i naručitelj do danas nisu nađeni?
Jednostavno više nitko to nije istraživao jer je osnovni motiv za pokretanje slučaja “dečki s Knežije“ propao. HDZ je izgubio izbore, a državno odvjetništvo pod upravom Radovana Ortynskog bilo je u velikoj organizacijskoj i kadrovskoj krizi.
NACIONAL: Koliko vam je štetilo to što ste branili ono što se smatralo „zločinačkom organizacijom“? Jer „dečki s Knežije“ su ostali „dečki s Knežije“, bez obzira na to što su odlepršali u elitnije dijelove grada.
Da, rekao sam Nikici Jelaviću: „Ti si jedini od dečkiju s asfalta koji ima presudu Vrhovnog suda da nisi mafijaš“. Međutim, to je bio najrazvikaniji medijski slučaj i nikakve oslobađajuće presude nisu mogle isprati stigmu. Meni osobno nije štetilo. Tada sam završavao Blaškića u Haagu, preuzeo Kutlu, uskoro i obranu potpredsjednika vlade Polančeca. Nisam dugo godina uopće više branio u slučajevima u organiziranom kriminalu.

‘Mi smo zaboravili da je jedino u pravosuđu napravljena lustracija. Komisija Ivića Pašalića mijenjala je zakon i napravila čistku’ Photo: Saša Zinaja/Nfoto
NACIONAL: Vaš prvi veliki slučaj kao tužitelja bio je slučaj ustaškog ratnog zločinca Andrije Artukovića. Zašto tvrdite da je tu počeo brak sudnice i medija
Do tog perioda, moje kolege i ja smo radili svoj posao, ali nitko od nas nije bio u medijima. To suđenje bilo je spektakularno jer se smatralo da je to jedno od posljednjih suđenja nacističkim ratnim zločincima, a to su bile već 80-e godine, više nije bilo takvih suđenja. Amerika je izručila Artukovića, jedna velika sila je stala iza toga i bio je veliki interes, tako da se akreditiralo ukupno 200 novinara za praćenje, od toga 90 i nešto stranih, zatim televizijske ekipe i filmska ekipa Lordana Zafranovića koji je snimao dokumentarni film. Tu su mediji ušli na velika vrata u sudnice, a to je bio šok za pravosudni kadar. Odvjetnici Srđa Popović, Silvije Degen pa i Željko Olujić bili su nešto vičniji tome, ali suci i tužitelji ne. Moja šefica Ivanka Pintar-Gajer koja je zastupala optužnicu „zakočila“ se jer nije bila naučena na takav publicitet pa me zamolila da ja preuzmem. I onda sam ja kao asistent ispao glavni igrač u tome. I tako je to sve počelo.
NACIONAL: Zanimljivo je da vi niste strahovali od toga zahvaljujući svom iskustvu u taekwondou.
Da, jer sam kao borac u taekwondou naučio nastupati pred velikim brojem ljudi. U taekwondou ako niste fokusirani na protivnika, dobijete po glavi. Bio sam, recimo, pred 16 tisuća gledatelja u Montrealu na prvom svjetskom prvenstvu i otkrio da, što je više gledatelja i više tenzija, brže mi radi mozak. Tako da sam kod Artukovića djelovao prirodno, kao da nikog osim nas nema u sudnici.
NACIONAL: Kako se tada gledalo na činjenicu da je jedan od Artukovićevih odvjetnika bio Srđa Popović?
Da, on je branio ustaškog ministra Artukovića, a Srbin je iz Beograda. I trebao se poslije toga vratit u Beograd i živjeti u Beogradu. Njega je Boro Mikelić udario u hodniku Županijskog suda, a Boro Mikelić je tada bio predsjednik Uprave Gavrilovića i politički jaka osoba, kasnije premijer u pobunjeničkoj krajinskoj vladi. Vikao je: „Srpski izdajice!“ i udario ga šakom u glavu. Tako da, to je nerazumijevanje posla odvjetnika.
‘Državna sigurnost opstruirala je izvršenje ekshumacija žrtava ustaških zločina iz jame blizu Samobora. Kad je suđenje Artukoviću završilo, priznali su mi da je u istim tim jamama 1945. pokopana posljednja vlada NDH’
NACIONAL: Koliko je bilo teško dokazati optužbe? Iako je Artuković bio ministar unutarnjih poslova i ministar pravosuđa u NDH, a pod njihovom ingerencijom su bili i logori, on je tvrdio da u logorima nije bio, da ništa nije znao, osim načelno, ali da on nije imao veze s tim. Bilo je zanimljivo da vam je baš vas otac rekao da će vam pasti presuda ako ne nađete leševe.
To je bio jedan od problema. Najprije su nam globalno Amerikanci napravili problem. Nama je najlakše bilo optužiti Artukovića za to što je bio arhitekt holokausta jer je s Antom Pavelićem bio supotpisnik zakona koji je bio osnov za logore i progon pravoslavaca, Židova i Roma. No Amerikanci nisu htjeli izručiti Artukovića za to, već za konkretne zločine. I sada se postavilo pitanje kako to dokazati. Mi smo imali jednoga svjedoka iz Bosne, zvao se Bajro Avdić, Musliman koji je na motoru bio u pratnji Pavelića i Artukovića kad bi oni negdje išli. On je svjedočio o nekim likvidacijama tu blizu, između Samobora i Jastrebarskog, ali mi nismo mogli identificirati gdje bi bili ti leševi. Koristili smo tadašnji SUP u okviru kojeg je bila i Služba državne sigurnosti koja nam je pokušavala pribavljati dokaze, no bez rezultata. Moj otac je nekad bio u državnoj sigurnosti i s Josipom Boljkovcem radio u Karlovcu i rekao mi je da bi preko svojih kontakata mogao provjeriti gdje se nalazilo to veliko, neotkriveno stratište.
NACIONAL: Tada je zapravo stara Udba, ili kako ste rekli ”penzionerska Udba”, odradila bolji posao nego tada aktualni SDS?
Ja sam to nazvao penzionerska Udba, to su bili obavještajci koji su u ratu bili na tom području. I oni su našli lokaciju, našli su jame, vidjelo se da su tu zasigurno bili zakopani ljudi jer nije bila prirodna konfiguracija tla.
NACIONAL: Jesu li našli njihove kosti?
Kosti su morale biti na toj lokaciji, ali tada nisu vršeni iskopi. Moji ”penzioneri” su to sve identificirali i ja sam s tom činjenicom otišao Državnoj sigurnosti da sudu predložimo ekshumaciju posmrtnih ostataka, kao materijalni dokaz. Ali iz Državne sigurnosti su mi rekli da su to krive informacije, da to ne postoji. Zato sam ih preskočio i predložio ekshumaciju direktno predsjedniku Sudskog vijeća, no očito su ga kontaktirali iz SDS-a pa je i on odbio. Kad je sve prošlo, iz Državne sigurnosti priznali su mi da je u istim tim jamama 1945. pokopana posljednja vlada NDH, na čelu s doktorom Mandićem. Oni su bili izručeni iz Austrije, Vojni sud zagrebačke vojne oblasti ih je osudio na smrt, ubijeni su i u istim tim jamama zatrpani. Službe nisu htjele da se otkrije da je ustaška vlada tu pokopana kako to ne bi postalo mjesto hodočašća. Tako da znam za tu lokaciju, znam gdje je, ali još uvijek je tajna.
NACIONAL: A na temelju čega je Artuković ipak osuđen?
Na temelju svjedočenja tog čovjeka i drugih svjedoka koji su govorili da su ga vidjeli tamo. Svjedoci su govorili o konkretnim ustaškim zločinima i načinu funkcioniranja ustaškog režima. Uz to, ja sam tjednima prije suđenja bio u Državnom arhivu, izvlačio materijale i dokaze o načinu funkcioniranja ustaške države i ovlasti na poziciji koju je imao Artuković, iz čega proizlazi da nije moguće da ni o čemu ništa nije znao. Osuđen je na smrtnu kaznu, ali zbog starosti i bolesti nije provedena. Držali su ga u zatvorskoj bolnici sve dok 1988. nije umro prirodnom smrću.
NACIONAL: Je li vama koji ste kao tužitelj Artukoviću sudjelovali u svojevrsnom završnom obračunu s tim ustaškim režimom, u vrijeme kad se Hrvatska počela boriti za samostalnost, bilo pojmljivo da se ponovno pojavila ta „ustaška zmija“? U knjizi tvrdite da su HOS-ovci koji su topom prijetili u centru Zagreba bili financirani iz Amerike. Tko ih je financirao?
Franjo Tuđman je odmah na početku zaigrao, a prve izbore i dobio velikim dijelom sredstvima iz emigracije te je na neki način ostao dužan tim emigrantskim organizacijama. To se vidjelo na prvom kongresu HDZ-a kada su ušle zastave sa šahovnicama i kada su emigranti koji nisu imali ni naše putovnice ni jugoslavenske vize, poluilegalno ušli u Hrvatsku.
‘Kad su HOS-ovci u Zagrebu okupirali Starčevićev dom, pozvao sam Paragu na razgovor pod prijetnjom privođenja. Došao je pred Palaču pravde s nekoliko automobila s HOS-ovcima naoružanim automatima’
NACIONAL: Dobro, jedno je pomirba, a drugo je otvoreno isticanje ustaških simbola.
Da, onda su došla najteža vremena, početak rata, kada vlast u Zagrebu nije imala kontrolu nad značajnim teritorijem RH. U toj situaciji Hrvatska stranka prava na čelu s Dobroslavom Paragom bila je radikalnija od HDZ-a i Tuđmana i ona je napravila svoje stranačke vojne postrojbe koje je nazvala HOS, Hrvatske obrambene snage. HOS je imao ista početna slova kao i ustaška vojnica ujedinjena s domobranima krajem rata. Imali su i crne uniforme, ali i nazivlje za određene činove ili organizacijske forme koje su podsjećale na ustaše, recimo Bojna Rafael Boban, i tada je napravljen i taj amblem s pozdravom ”za dom spremni” koji je i dan danas politički problem. Tuđman je žestoko reagirao na to. On je shvatio da je to provokacija koju rade neprijatelji hrvatske samostalnosti i govorio je da je prva stvar koju ga pitaju strani diplomati: „A što je s vašom reinkarnacijom ustaške vojske i ustaškog pokreta u Hrvatskoj?“ Ono što su Srbi u Beogradu govorili, da su ovdje ustaše i plašili srpski narod u Hrvatskoj s povratkom ustaša, počelo se ostvarivati – mi odjednom imamo sliku ustaša. I u toj situaciji, kad su HOS-ovci u Zagrebu okupirali Starčevićev dom i postavili protuavionski top da plaše građane, to je postao i problem tužilaštva, a time i moj problem, jer smo morali na neki način to riješiti.
NACIONAL: Kako je to izgledalo kad ste pozvali Paragu na razgovor?
Paraga se najprije nije odazvao pa sam poslao poziv pod prijetnjom privođenja. Onda je Paraga došao u Palaču pravde, gdje sam bio na sedmom katu, ali je došao s pratnjom od nekoliko automobila s HOS-ovcima naoružanima automatima. Izletjeli su van i ciljali tim automatima po prozorima, a ljudi su se skrivali. Nisu pucali, nego su demonstrirali silu. I krenuli su unutra. Kad su došli do mene, ispostavilo se da je Paraga čak bio relativno razuman i umjeren, moglo se razgovarati s njim, ali uz njega je bio potpredsjednik Vuković. On je došao izvana i po onome što smo uspjeli utvrditi, bio je suradnik američkih tajnih službi. Vuković je 1992. nestao i otišao je u Italiju u jednu američku vojnu bazu. Dakle, čisti agenturni rad. Stvaranje mita od HOS-a kako bi legalizirali navodne dvostruke konotacije i ”za dom spremni” uveli u mainstream, zloupotreba je povijesti.

‘U istraživanju slučaja Artuković pomogla mi je ‘penzionerska Udba’, to su bili obavještajci koji su u ratu bili na tom području’ Photo: Saša Zinaja/Nfoto
NACIONAL: A zašto bi Amerikanci najprije 1986. izručili Artukovića, a onda, kako tvrdite, 1991. financirali „novokomponirane ustaše“?
Amerikanci su tada bili na poziciji očuvanja Jugoslavije, a Hrvatska je bila optužena da cijepa Jugoslaviju. I Amerikanci šalju svog agenta koji radikalizira Hrvatsku stranku prava, donosi novac koji je bio potreban za uniforme i ostalo, dok ih istovremeno Janez Janša prima u kampove za obuku u Sloveniji. A Janšu je, barem u medijima, pratio glas da je bio u prilično dobrim odnosima s KOS-om. Ali bitno je ovo. Kad je Tuđman naredio da se to suzbije i riješi pitanje HOS-a, naredio je Josipu Perkoviću da provede pregovore i druge mjere te je u siječnju i veljači 1992. HOS integriran u Hrvatsku vojsku. U sporazumu stoji da njihovi pripadnici ulaze u Hrvatsku vojsku na individualnoj bazi, kao dragovoljci, a ne kao neka vojna formacija.
NACIONAL: U knjizi opisujete i kako ste se početkom rata 1991. i 1992., nakon ubojstva Ante Paradžika pa dolaska Vladimira Šeksa na mjesto javnog tužitelja, stavili na stranu protiv domaćih zločinaca koji su zapravo kaljali pravedni Domovinski rat. Zašto je Tuđmanov režim, čiji je jedan od eksponenata bio Šeks, zataškavao te zločine?
Tu isto kolaju urbane legende u obliku nekoliko Tuđmanovih izjava. Da se on ne može boriti i pobijediti u ratu s časnim sestrama. A što se tiče merčepovaca: „Pusti ih, ti dečki će nam možda još trebati“. Ja sam tada u medijima izjavio da se moramo čuvati da naši vojnici na zločine ne odgovore zločinima jer ćemo osloboditi i stvoriti državu, ali ćemo biti poraženi ako ćemo uvesti zločin kao način stvaranja hrvatske države. Ako idemo analizirati cijeli rat, manjina je hrvatskih zločina u odnosu na zločine pobunjenih Srba i JNA. O tome nema rasprave. Međutim, bilo je zločina na našoj strani, a pravosuđe nije adekvatno reagiralo. Na simboličnoj razini je najviše odjeknuo zločin nad obitelji Zec u Zagrebu. Jer obitelj Zec je bila s Trešnjevke, mirna srpska obitelj poznatog mesara s Dolca. Njih je ubila hrvatska policija. Merčepovci su bili pripadnici MUP-a, a Merčep savjetnik ministra Ivana Vekića. Prema tome, hrvatska policija je ubila obitelj Zec, a pravosuđe nije osudilo počinitelje. Tek su prije nekoliko godina, sa zakašnjenjem, osudili Merčepa, ali ne i svu onu ekipu koja je izvršila taj zločin. U knjizi donosim izjavu jedne od okrivljenica o tome na koji su način na Adolfovcu na Sljemenu ubijene mala Aleksandra i mama Marija. U detalje prepričano.
NACIONAL: Taj je slučaj pao zbog formalnih propusta.
To je palo jer nisu pozvali odvjetnike, a bila je obvezna obrana. Moramo znati da hrvatsko pravosuđe u to doba nije uspjelo reagirati na odgovarajući način. A nije ni čudo. Mi smo zaboravili da je jedino u pravosuđu napravljena lustracija. Komisija Ivića Pašalića mijenjala je zakon i napravila čistku u pravosuđu, a nova vlast birala je ljude po svom nahođenju. Ostali su ljudi koji ili nisu imali iskustva ili hrabrosti. Počistili su sve koji su imali srpska, makedonska i crnogorska prezimena, masovna čistka je napravljena, a osnovne organizacije HDZ-a s terena su nominirale nove suce i nove tužitelje. Pravosuđe se od tog šoka do danas nije oporavilo.
NACIONAL: Vi ste u tom pravosuđu uspješno plivali zahvaljujući i činjenici da sve svoje predmete temeljito istražujete, kopate po arhivama, tražite dokaze…
Istina. Jer često nisam bio zadovoljan istragom. I kad bih sam krenuo istraživati, kad bih saslušavao građane, izvršio uviđaj na mjestu gdje se dogodilo kazneno djelo, često bih došao do kvalitetnih novih dokaza i time poboljšao i šanse svojih klijenata. Pogotovo u ta stara vremena kad su bile pristrane istrage.
‘U slučaju Blaškić ključni je dokaz donijela novinarka Nacionala Jasna Babić jer joj je bilo stalo do toga da general bude obranjen. Tuđman se jako bojao Haaga pa je bilo najzgodnije žrtvovati figuru za spas kralja’
NACIONAL: Kako je istraga izgledala u slučaju Blaškić?
Tamo smo imali anglosaksonski sustav gdje je tužilaštvo radilo svoju istragu, a obrana svoju. Na strani tužitelja u predmetu Blaškić u nekim je momentima radilo i do 80 ljudi, uključujući i obavještajce, policijske istražitelje, tužitelje, administraciju…
NACIONAL: Kako komentirate to da je naš sustav žrtvovao čovjeka i da vam nisu htjeli dati dokumente koji mu idu u prilog?
Nisu mi htjeli dati dokumente, to dokazujem u knjizi. Jer kad se promijenila vlast, kad je Ivica Račan došao na vlast, dobio sam dokumente.
NACIONAL: Račan vam je dao dokumente koji oslobađaju Blaškića.
Da, za vrijeme Račanove vlasti, operativno sam kontaktirao s potpredsjednikom vlade Goranom Granićem, otvorili su nam arhive tajnih službi i mi smo onda uspjeli srušiti optužbu.
NACIONAL: Koga je prethodna HDZ-ova vlast štitila
Haag je bio velika prijetnja za Tuđmana i Gojka Šuška. Oni su stalno osjećali da bi mogli biti mete i ozbiljno su se toga bojali. Vojna obavještajna služba uvjerila je Tuđmana da ako se utvrdi da je Dario Kordić kao političar i potpredsjednik HDZ-a BiH umiješan u zločine u Ahmićima, da je sljedeći nadređeni Mate Boban, a zatim Tuđman. Iako pravno za to nema osnove, ali oni su ga u to uvjerili. Jer je Mate Boban stalno govorio: „Ja nemam drugu politiku nego politiku Franje Tuđmana“. I onda su u obrani Tuđmana ili Zagreba, kako god to nazovemo, oni ponudili bivšeg kapetana JNA Tihomira Blaškića koji nema nikakve političke pozadine. To je bilo najzgodnije – žrtvovati figuru za spasiti kralja. Cijela epska bitka vodila se oko toga. Meni je to bila najveća bitka u karijeri, apsolutno Haag. Sedam i pol godina sam tamo radio.
NACIONAL: U toj bitki su važnu ulogu odigrali mediji, a posebno vaša suradnja s danas pokojnom novinarkom Nacionala Jasnom Babić. Što je tu bilo presudno?
Jasna Babić bila je pronicljiva žena, nije ju se moglo lako impresionirati s općim mišljenjem. Brzo je došla do zaključka da je Blaškić žrtva. Svi su načelno bili za Blaškića, ali kroz prizmu ”mi smo za njega i branimo nacionalne interese kroz Blaškića”. A ja sam cijelo vrijeme nastojao odvojiti vojnika Blaškića od politike i nacionalnih velikih ciljeva. Čak sam otvoreno rekao u Dnevniku HRT-a: „Ako dođe do sukoba interesa između hrvatskih nacionalnih interesa i Blaškića, ja sam na strani Blaškića protiv hrvatskih nacionalnih interesa. Ja sam odvjetnik. To je moj posao“. Pošteno sam to najavio, a Jasna Babić je to prva shvatila i ona je zapravo dovela do ključnog dokaza. Došao sam do podataka o tome da su se oni koji su direktno odgovorni za zločin u Ahmićima, sklonili u Hrvatsku.

Fotografija naslovnice: Saša Zinaja/Nfoto
NACIONAL: Obično je obrnuto, obično se ovi naši sklanjaju u BiH.
E, da, a tada je bilo obrnuto. Saznao sam da su smješteni u zoni Zadra i da im je hrvatska vojna obavještajna služba dala na korištenje srpske kuće i nova imena za njih i obitelj. A meni je bilo važno razotkriti ih jer su oni bili pravi ubojice. Jasna Babić je dobila izvornu informaciju o lokaciji, mogla im je napraviti zasjedu ispred kuće, snimiti ih i objaviti ekskluzivnu priču u Nacionalu. Međutim, rekla je: „To će tebi više koristiti“. I dala mi je link. Otišao sam u Zadar i dalje sve utvrdio, ali ona je u novinarskom smislu žrtvovala reportažu jer joj je bilo stalo da Blaškić bude obranjen.
NACIONAL: U jednom trenutku rekli ste da bi hrvatska država propala da smo dopustili da zločini prevladaju. Kako u tom kontekstu gledate na masovna ubijanja ustaša nakon Drugog svjetskog rata
Prije desetak godina imao sam predavanje u Savezu antifašista Hrvatske. Bila je analiza bi li Tito bio proglašen ratnim zločincem kad bi se primjenjivali sadašnji haaški kriteriji. I izvukao sam zaključak da bi. Da bi učvrstio svoju vlast, vrh partije na čelu s Titom donio je odluku o masovnim likvidacijama ustaških zarobljenika koje su smatrali potencijalnom prijetnjom režimu. Objektivno, mnogi od tih ustaša, da im je bilo suđeno, bili bi proglašeni krivima i osuđeni na smrt. Ali ne svi i trebala je postojati individualizirana krivica. Razgovarao sam s jednim visokim pripadnikom KOS-a koji je u to doba bio visokopozicioniran i on mi je rekao kako su oni radili trijažu. Dakle, utvrdili bi kad si postao pripadnik te i te jedinice. Iza tog datuma, oni su znali, jer su imali podatke za sve velike zločine koje je ta jedinica napravila – ako si bio pripadnik te jedinice kad je ta tvoja jedinica radila zločine, ti si kriv. To je bila logika. Recimo, malo se zna da je cijela jedna brigada Nijemaca pobijena u Sloveniji. To su oni koji su na Sutjesci pobili ranjenike, 3000 ranjenika koji su ležali i koje su pobili. Partizani su ih iz osvete pobili sve, Nijemci nikada nisu ni a rekli, nisu nikada ni tijela tražili, sve je tamo. To je bilo jedno teško vrijeme, mega zločini su se događali. Ako sada sudimo, sa sadašnjom pameti, svaki normalan čovjek će to osuditi. Bez suda nikog ne smiješ ubiti. I sigurno je to grijeh. Ali to ne mijenja karakter antifašističke borbe. Niti to može promijeniti da ustaše postanu pozitivci, a partizani negativci. Smatram da hrvatska država može odati pijetet tim ljudima, ali im ne može davati državne pogrebe kao pripadnicima vojske jer time onda rehabilitiraš fašističku vojsku. A oni to rade. Tomislav Medved onako malo diskretno, ali radi, a onda ovaj Penava sada od toga hoće napraviti instituciju i glavnu politiku i na nekoj nekrofilskoj politici hoće pronaći svoje mjesto pod suncem.
IUSTITIA.BG – Investigations 2009-2026 2026-11-15 09:55:37
Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Slavonski Brod, Pula, Sesvete, Karlovac, Varaždin, Šibenik, Sisak, Velika Gorica, Vinkovci, Vukovar, Dubrovnik Najnovije vijesti Svjetske vijesti Vijesti iz zemalja Najvažnije vijesti najnovije vijesti najvažnije najnovije vijesti dana Sudac Petar Nizamov Perje Petar Nizamov- Perje Pravda bg iustitia.bg iustitia iusticia usticia istraga Burgas vijesti iz Bugarske vijesti u zadnji sat vijesti dana vijesti iz današnje Bugarske vijesti Vijesti iz Bugarske blitz vijesti glavne vijesti najvažnije najkomentiranije najnovije vijesti vijesti o Boyku Borisovu vrijeme vijesti o koronavirusu vijesti o vremenu facebook youtube facebook instagram vijesti danas vijesti u zadnji čas vijesti danas današnje vijesti vijesti bg vijesti vodeće vijesti vruće vijesti bg vijesti stranica za vijesti sve vijesti vijesti bg vijesti u zadnji sat najnovije najnovije vijesti bg vijesti iz današnjeg dana vijesti danas vijesti iz zadnjeg sata najnovije vijesti današnje vijesti bg vijesti vijesti 24 sata vijesti bg novini vijesti iz svijeta ptica bg bivol bg bivol trud bg novini najnovije vijesti danas novinite bg vijesti zdravo bugarska politička stranka grb delyan peevski skandalozno Bugarska nacionalna televizija Slobodna Europa Televizijski skandal ekskluzivno tv uživo uživo upravo sada tv tv online tv program bg uživo sada tv vijesti online tv online uživo sud Burgas sud Okružni sud Burgas sud Burgas Okružni sud Burgas Okružni sud Burgas Žalbeni sud Burgas tužitelj Burgas Tužiteljstvo Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Glavni tužitelj Ivan Geshev Tužitelj Geshev Tsatsarov Ministarstvo unutarnjih poslova Burgas ODMR Burgas ODPR Burgas policija Okružna policija Burgas Tužitelj Burgas Tsatsarov SGS predmeti sud Varna predsjednik SGS sudske odluke o građanskim predmetima odluke o predmetima sud Plovdiv odluka sudskih odluka predmeti sud Varna kazneni predmeti odluke okružnog suda rad na sudu SGS predsjednik SGS suci Sofijski sud mjesto suci Plovdiv sud Plovdiv suci Plovdiv Vrhovni sud Inspektorat Vrhovnog suda Vrhovno sudbeno vijeće odvjetnik odvjetnik kazneni predmeti odvjetnik građanski predmeti odvjetnik bračni predmeti odvjetnik upravno kazneno pravo kazneni postupak građansko pravo građanski postupak upravno pravo ustavno pravo

