PRESUDA FEHIRU Sud u Beogradu kriminalizira sve pripadnike 160. osječke brigade: dođu li u Srbiju, mogu biti uhićeni – čak i Glavaš 2026

Naime, po ocjeni suda, pred Županijskim sudom u Zagrebu protiv okrivljenog je vođena istraga zbog osnovane sumnje da je dana 31.08.1991. godine izvršio točno opisane radnje – da je kao pripadnik 1. bojne osječkih branitelja čuvao stražu kada su pripadnici bojne osječkih branitelja priveli Čedomira Vučkovića i Đorđa Petkovića, da je zatim zajedno sa Zoranom Brekalom i nepoznatim pripadnicima cijeli dan udarao rukama i nogama, kao i dijelovima oružja, Vučkovića i Petkovića, te da je u večernjim satima, zajedno sa Zoranom Brekalom, istočio kiselinu iz akumulatora i natjerao Čedomira Vučkovića da je popije.

Nakon što je Vučković zbog jakih bolova uzrokovanih kiselinom provalio vrata garaže i izašao u dvorište, okrivljeni je prema njemu ispalio nekoliko hitaca iz puške ‘Winchester’, od kojih su Vučkovića dva pogodila u trbuh i ruku, zadajući mu prostrijelne rane trbuha i desne podlaktice, ali je smrt Vučkovića nastupila od trovanja sumpornom kiselinom, dok je predmet ovog postupka pripadništvo jedinici Branimirova osječka bojna, koja je vršila ratne zločine nad civilnim stanovništvom u Osijeku (tako što je zastrašivala, protupravno lišavala slobode, zatvarala, mučila, zlostavljala, nanosila tjelesne povrede i lišavala života civile srpske nacionalnosti, među kojima su i dva srpska civila Čedomir Vučković i Đorđe Petković, protupravno lišena slobode, čitav dan mučena i do smrti zlostavljana od strane pripadnika takozvane ‘BOB’) u periodu od 12.06.1991. godine do 31.07.1992. godine, a ne preduzimanje konkretnih radnji za koje je vođen postupak u Republici Hrvatskoj, te se po oceni suda ne radi o ‘res iudicata’.

Dakle, u ovom krivičnom postupku – postupku koji se vodi po optužnici Javnog tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije – okrivljenom je stavljen na teret duži vremenski period inkriminacije, i samo pripadnost jedinici koja je vršila ratne zločine na teritoriji Republike Hrvatske, a ne ad hoc radnja za koju je vođena istraga protiv okrivljenog Krunoslava Fehira pred nadležnim sudom u Republici Hrvatskoj, i koje radnje se u ovom krivičnom postupku okrivljenom Krunoslavu Fehiru optužnicom ne stavljaju neposredno na teret kao konkretnom izvršiocu.”

Fehir, dakle, pred Višim sudom u Beogradu nije osuđen zbog incidenta od 31. kolovoza 1991., nego zbog “same pripadnosti jedinici koja je vršila ratne zločine na teritoriji Republike Hrvatske”, i to u “dužem vremenskom periodu inkriminacije”. Takvu presudu valja razumjeti u kontekstu formulacija kojima je sudsko vijeće, vezano optužnicom Javnog tužiteljstva za ratne zločine Srbije, opisalo sukob u Osijeku i nastajanje postrojbi hrvatskih snaga.

Na više mjesta u presudi tvrdi se kako je 160. brigada Hrvatske vojske proizašla iz BOB-a, kao i da je BOB organizirao Branimir Glavaš “radi vršenja krivičnog dela ratni zločin protiv civilnog stanovništva”, odnosno da je “cilj radi kog je jedinica osnovana” bilo “etničko čišćenje grada od srpskog stanovništva”.

Širi kontekst rata u Hrvatskoj opisan je ovako:

“Opće je poznata činjenica da se na prostoru sadašnje Republike Hrvatske, koja je bila u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, od 1991. godine odvijao sukob između snaga Jugoslovenske narodne Armije s jedne strane, i drugih oružanih formacija-organiziranih oružanih jedinica Republike Hrvatske sa druge strane, te da se radilo o nemeđunarodnom oružanom sukobu, a postojanje ratnog stanja u Republici Hrvatskoj nitko nije ni osporio”. Na drugom mjestu u presudi precizira se kako je takav sukob trajao od 1991. do 1995. godine.

Tako opisan kontekst, u kojemu se tvrdi kako je Glavaš svoju postrojbu stvorio kako bi činila ratne zločine i da je iz nje s vremenom izrasla 160. brigada Hrvatske vojske, otvara prostor mogućnosti da pravosuđe u Srbiji kriminalizira svakog pripadnika 160. brigade tvrdeći kako je bio pripadnikom postrojbe koja je nastala kako bi činila ratne zločine – zbog takvog je krimena, uostalom, i Krunoslav Fehir proglašen krivim: “organiziranje i poticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina”.

Opstane li presuda u sadašnjem obliku, bit će to razlog više da ratni veterani 160. osječke brigade izbjegavaju odlaske u Srbiju ako žele biti sigurni da neće doživjeti sudbinu sličnu Fehirovoj

Takav kontekst presude, među ostalim, moguć je i zbog toga što Hrvatska i Srbija, uključujući i pravosuđa u te dvije zemlje, i danas dijametralno suprotno tumače rat u Hrvatskoj: dok Hrvatska rat tumači kao legitimnu obranu države od agresije iz susjedne Srbije – što je interpretacija na temelju koje je Hrvatska dobila međunarodno priznanje i naposljetku članstvo u EU-u – Srbija i danas inzistira na manipulativnom tumačenju kako je rat u Hrvatskoj bio građanski rat unutar Jugoslavije koji je pokrenula separatistička Hrvatska, služeći se pritom metodama kakve su koristili pojedini pripadnici postrojbe Branimira Glavaša.

Pritom, u Fehirovu slučaju, valja napraviti razliku između optužnice Javnog tužiteljstva za ratne zločine Srbije, koje je neodgovorno i površno sročilo taj akt, i postupanja sudskog vijeća Višeg suda u Beogradu, koje je bilo vezano optužnicom, ali u svom postupanju i očito pokazalo svijest kako progon Krunoslava Fehira pred sudom u Srbiji naprosto nije opravdan.

Optužnica je, naime, imala dvije verzije: u prvoj, podnesenoj 7. kolovoza prošle godine, Fehir je optužen i za ubojstvo Čedomira Vučkovića. Nakon što je Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, koje vodi ministar Damir Habijan, ujesen prošle godine Srbiji dostavilo dokaze o tome kako je protiv Fehira u Hrvatskoj za to kazneno djelo sudski progon pravomoćno okončan, tužiteljica u Fehirovu slučaju Gordana Jekić Bradaić 14. studenoga 2025. preformulirala je optužnicu i iz nje izbacila inkriminaciju o ubojstvu Vučkovića, ali zadržala optužbu zbog koje je Fehir na kraju i osuđen – pripadništvo postrojbi koja je, prema tvrdnji tužiteljstva Srbije, stvorena samo zato da bi činila zločine nad Srbima u Osijeku.

Pritom, zanimljivo je da ni u jednoj verziji optužnice, pa čak ni u dokaznim prijedlozima tužiteljstva, nema svih presuda koje su sudovi u Hrvatskoj u proteklih devetnaest godina donijeli protiv Branimira Glavaša i njegovih suoptuženika i u kojima je minuciozno razjašnjen mehanizam likvidacija srpskih civila u Osijeku ujesen 1991.: te zločine, prema tim presudama, činila je uska i pomno odabrana skupina unutar Glavaševe postrojbe, o čijem djelovanju nitko drugi ništa nije znao, pa čak ni sami počinitelji unutar te skupine nisu znali što čine oni ostali. Proizvoljna je, dakle, tvrdnja Javnog tužiteljstva za ratne zločine Srbije iz optužnice protiv Krunoslava Fehira da je Glavaš svoju postrojbu formirao samo zbog toga da bi činila ratne zločine nad Srbima, kao što je proizvoljna i tvrdnja da je 160. brigada Hrvatske vojske proizašla samo iz Branimirove osječke bojne.

Usprkos tome, te općenite formulacije na kraju su se pokazale važnijima za nepravomoćni ishod suđenja Fehiru nego inkriminacije protiv njega osobno: druga verzija optužnice nije mu praktički stavljala na teret nijedno konkretno kazneno djelo osim pripadništva postrojbi Branimira Glavaša. Sudsko vijeće na kraju je solomunskim rješenjem pronašlo kompromis između tvrdnji iz optužnice i njezine očite površnosti, kaznivši optuženika zatvorskom kaznom koja je omogućila da odmah iz pritvora bude pušten na slobodu.

Pritom je sudsko vijeće u dispozitivu presude ispravilo čak i neke flagrantne faktografske pogreške iz optužnice koje se između redaka mogu čitati čak i kao implicitna ironija:

“Sud je”, navodi se pred kraj presude, “u okviru svojih zakonskih ovlaštenja djelomično izmijenio činjenične navode optužnice, jer je našao da je iz svih izvedenih dokaza utvrđeno da je pripadnik jedinice bio Ratko Žuvela, a ne Ratko Žvolaja, kako je to u optužnici Javnog tužilaštva za ratne zločine navedeno, nalazivši da timе ne dira u identitet optužnog akta.”

Nešto dalje, pak, sudsko vijeće napisalo je ovako:

“Sud je iz dispozitiva presude izostavio činjenične navode u odnosu na Đorđa Petkovića – da je mučen i do smrti zlostavljan od strane pripadnika ‘BOB’, nalazeći da isti nisu dokazani i nisu od značaja za inkriminaciju, ne dirajući pritom identitet optužnog akta.” Đorđe Petković, naime, i danas se vodi kao nestao pa je površno, neodgovorno – ako ne i politički maliciozno – u optužnici Javnog tužiteljstva za ratne zločine Srbije tvrditi kako je “do smrti zlostavljan”, implicirajući da je za to odgovoran čovjek koji je zločin protiv Petkovića osobno razotkrio i time sudovima u Hrvatskoj otvorio put da procesuiraju osječke zločine protiv srpskih civila.

Protiv presude Višeg suda u Beogradu, bez sumnje, žalbu će uložiti i branitelj Krunoslava Fehira, beogradski odvjetnik Bojan Stanojlović, i Javno tužiteljstvo za ratne zločine Srbije. Opstane li presuda u sadašnjem obliku, bit će to razlog više da ratni veterani 160. osječke brigade izbjegavaju odlaziti u Srbiju ako žele biti sigurni da neće doživjeti sudbinu sličnoj onoj koju je, nasreću ne zadugo, doživio Krunoslav Fehir. Pritom valja podsjetiti da je glavni državni odvjetnik Ivan Turudić u prosincu prošle godine na HTV-u izjavio kako ”ima neslužbene najave” da je progon Fehira u Srbiji ”proširen na neke druge hrvatske državljane”. Koje, ne zna se ni danas, a vjerojatno se pouzdano nikad neće ni doznati. Jedno je, međutim, sigurno: da ujesen 1991. u Osijeku nisu počinjeni zločini koje je razotkrio Krunoslav Fehir i za koje su nakon višegodišnjih suđenja 2023. Branimir Glavaš i suoptuženici već drugi nepravomoćno osuđeni, braniteljima Osijeka od pravosuđa u Srbiji danas ne bi prijetila baš nikakva opasnost.