Ugledni sarajevsko-pariški fotograf Milomir Kovačević Strašni koji je ovjekovječio svakidašnjicu opkoljenog Sarajeva, u povodu izložbe u Splitu govori za Nacional o pola stoljeća karijere, o ratu, pomoći zagrebačkih kolega, uspjesima u Francuskoj i planovima
“Djeca u ratu – Sarajevo ’92.-’95.” naslov je izložbe znamenitog sarajevsko-pariškog fotografa Milomira Kovačevića Strašnog, koja se do 28. kolovoza održava u Foto klubu Split, u Marmontovoj ulici u središtu grada. Potresne Kovačevićeve fotografije djece u opkoljenom Sarajevu, kojima je igračke zamijenilo dječje, ali nerijetko i stvarno oružje, rezultirale su emotivnim otvaranjem izložbe na kojemu su dojmljivo govorili voditeljica Foto kluba Split Ana Žanko i Milomir Kovačević Strašni, koji je ispraćen dugim i solidarnim pljeskom brojne okupljene publike. Sve je to poslužilo kao povod Nacionalu za intervju s Kovačevićem, koji će 2028. obilježiti pola stoljeća plodne i uspješne fotografske karijere.
Milomir Kovačević Strašni rođen je 1961. Prvih dvadesetak godina karijere proveo je u Sarajevu. Fotografijom se počeo baviti kao sedamnaestogodišnjak, 1978. Njegov rad prepoznat je kao otklon od senzacionalizma u korist dugotrajnijeg, dubinskog zanimanja za društvene fenomene. Prije rata snimio je serije fotografija o zatvorima, Međugorju, „buvljacima“, rock koncertima, navijačkim skupinama, grafitima, pionirima, fotografijama Josipa Broza Tita u izlozima, ali i posljednjem Danu Republike u SFRJ. Početkom devedesetih snima prijelomne političke događaje pa nastaju serije fotografija o prvim demokratskim izborima, stranačkim skupovima, osnivanju stranaka, uspostavljanju vlasti u BiH i mirovnim demonstracijama neposredno uoči napada na BiH.
Strašni je opsadu proveo u Sarajevu, dokumentirajući fotoaparatom svakodnevicu grada pod opsadom. “U ratnom kaosu nastoji, makar unutar fotografskog kadra, uspostaviti sklad, red i vizualnu jasnoću”, primjećuje se u katalogu splitske izložbe. Snimio je niz serija ratnih fotografija koje mnogi smatraju najdojmljivijim vizualnim svjedočanstvima strahote, ali i veličine opkoljenoga grada. Godine 1995. pozvan je izlagati u Parizu. Otišao je i ostao te do danas paralelno djeluje u oba grada, nastavljajući plodan rad u francuskoj i bosanskohercegovačkoj sredini. Milomir Kovačević Strašni primio je brojna priznanja za svoj rad, među kojima su francusko viteško odličje za zasluge i Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva.

Čuvena Kovačevićeva fotografija dječaka sa zoljom iz ciklusa ‘Djeca rata – Sarajevo ’92.-’95.’FOTO: Milomir Kovačević Strašni
NACIONAL: Kakvi su vam dojmovi s otvorenja izložbe u Splitu? Bilo je emotivno…
Dojam je divan. Zadovoljan sam. Bilo je puno dragih ljudi; dosta ljudi iz Sarajeva koji su na odmoru, a neki su došli „maksuz“ s Hvara, Brača… Da, bilo je emotivno. Tematika nam je bliska, ali i univerzalna. To su fotografije iz rata, ali ratova je, nažalost, i danas posvuda po svijetu, a djeca su najveće žrtve. Čak ako i nisu fizički ranjena, samim tim što su to proživjela i vidjela, ostavlja rat duboke tragove u njima.
NACIONAL: Pretpostavljam da su reakcije na vašim izložbama i inače emotivne.
Da, često. Trudim se raditi što me interesira i što se tiče ljudi, života. Ne interesira me „safari“ ili ono što većina zamišlja da fotoreporteri rade. Volim, da tako kažem, raditi tiše, ali dublje, temeljitije. Kad se nečega prihvatim, radim to na duže staze. Nije to da uletiš pet, deset minuta, ispucaš dva, tri filma, „razguliš“ i od toga napraviš spektakl. Snimao sam sve što se događalo u ratu u Sarajevu, bio sam prisutan, bila to djeca bila kultura… Naravno, bilo je i teških situacija, i ranjavanja, i snajpera, i sahrana… Sve je to jako emotivno, pogotovo ako ste iz grada, iz Sarajeva: to su tvoji ljudi, tvoji sugrađani, tvoji prijatelji, porodica… Svi smo bili direktno ugroženi i naravno da onda i fotografije, barem moje, moraju odražavati to vrijeme.
NACIONAL: Ali odlika je vaših fotografija da rijetko, ako ikad, prikazuju najteže i najbolnije strane rata.
Rat nije samo ono što najčešće prikazuju: razaranja, smrt… Mnogo je kompleksniji. Ima tu, moram reći, i finih momenata, finih prijateljstava, druženja…
‘Nevolja često ujedini ljude. Tako je i u Sarajevu bilo: toliko solidarnosti, prijateljstva, ljubavi… Rađala su se djeca, postojala je želja da se živi, da se preživi, da se ostane čovjek.’
NACIONAL: Ljudske dobrote?
Dobrote, da. Nevolja često ujedini ljude. Tako je i u Sarajevu bilo: toliko solidarnosti, prijateljstva, ljubavi… Rađala su se djeca, život je tekao paralelno s opasnostima, postojala je želja da se živi, da se preživi, a da se ostane čovjek, da se ostane svoj. Mnoga su prijateljstva i nakon rata opstala: iako smo se razišli po bijelom svijetu, kad se sretnemo, kao da se nikad nismo ni rastali. Uglavnom se trudimo evocirati pozitivne stvari, neke gluposti, veselja, koncerte, nešto što nam je tada bilo važno i držalo nas na životu.
NACIONAL: Ali rat u Sarajevu samo je manji dio vašeg fotografskog rada. Vaše mirnodopske fotografije odišu također ništa manjom emocijom.
Noćni Pariz, naprimjer, ima svoju atmosferu. To mora biti dobro. I noćni Louvre ima atmosferu. Ako radim pariške kavane, moram upoznati sve ljude u njima, ne slikam ih nasumce, ne „fatam“ ih… Moraju znati, biti svjesni da ih slikam; moramo postati prijatelji, da se oni mogu otvoriti, da se može fotografija dobro napraviti. Ili kad idem na trube u Guču, u Srbiju, onda sam ja s njima gdje je „najgore“… Tu sam i najbolje fotografije napravio. Išao sam ove godine na Sinjsku alku, prvi put u životu, vidjeti malo kakva je atmosfera, pa ću, eventualno, dogodine možda doći prije svih, na sedam dana, i otići poslije svih, da malo doživim grad i događaj. Sinjska alka mi je jedna od neostvarenih želja. Jako me je obradovao odlazak na Alku. Znate, odrastao sam i odgojen u jugoslavenskom duhu i sve što je hrvatsko, dio je i moje domovine, a dio mene je i srpsko, i hrvatsko, i bosansko, i crnogorsko, i slovensko…
NACIONAL: Za dvije godine, 2028., obilježit ćete pola stoljeća aktivnog bavljenja fotografijom. Što ste zaključili: što ljudima znači fotografija
Pa, ovisi. Recimo, fotografija u Sarajevu i Parizu nema istu ulogu. Recimo, mnogo ljudi koji su u Sarajevu izgubili sve, kuće, stanove, žale samo za fotografskim albumima. U Parizu nije tako.
NACIONAL: Možda zato što nisu doživjeli tu tragediju i izgubili sve što su imali.
Ne znam što je, ali generalno, nemaju tu kulturu. U Parizu, recimo, ne može se dogoditi da netko uleti s aparatom i slika te dok sjediš u kavani. Točno se zna što se smije, a što ne smije. Čak se ni na ulici ne smije fotografirati: nema teorije uopće, ni ne pomišljaš ako ne znaš osobu, ako niste prijatelji ili nešto tako. U Parizu je mnogo strože, a kod nas je još uvijek mnogo otvorenije i ljudima je fotografija jako važna, pogotovo nakon rata. Kad „iskopam“ i nekome pokažem neku ratnu fotku koju još nije vidio, to je velika radost. Naprimjer, ljudi kod nas slikaju sahrane, dženaze, da imaju kući album, da pamte… To u Parizu nisam vidio. Kod nas, rekao bih, postoji kultura fotografije i jako je važna.
NACIONAL: Koje vam je profesionalno razdoblje bilo najzanimljivije? Rat?
Teško je reći. Toliko sam toga snimao. Naravno, rat je iznimno važan, i zbog uvjeta i zbog važnosti dokumenata. Ali bitan mi je i prijeratni period, uoči samog rata. Fotografirao sam, tako da kažem, sve živo u Sarajevu, od koncerata, prvih parlamentarnih izbora, ulice, modu… Taj prijelaz, pad komunizma. A prije toga bio sam napredan omladinac pa su nas iz Narodne tehnike slali na natjecanja i svake godine išli smo u drugu republiku na Dane jugoslavenske fotografije. Bila su velika prijateljstva i druženja. A onda, negdje oko 1988. – ’89., pojavljuju se nacionalne stranke, osjeća se pad komunizma… Fotografirao sam osnivačke skupštine svih velikih parlamentarnih stranaka u BiH. Pa Međugorje, koje mi je bilo interesantno. Imam čak i ozbiljan katalog, a imao sam i veliku izložbu. Baš sad u Sarajevu pregovaramo o ozbiljnoj knjizi i izložbi. Snimao sam i zatvore…
NACIONAL. Gdje?
Da, 1990. godine. Za te sam fotografije dobio lijepe nagrade u Francuskoj. Snimao sam u Zenici, Foči i Tunjicama kod Banje Luke, te Lepoglavi, Staroj Gradiški i Požegi u Hrvatskoj. Šest zatvora. Dobili smo pravo ući i provesti cijeli dan sa zatvorenicima, od osam ujutro do šest navečer. To je bilo izvanredno iskustvo. Ja sam, dakle, fotograf, nisam sudac, ne fotografiram kriminalce, ljudske zvijeri, nego ljude koji žive u teškim uvjetima. A i sam ih malo osjetiš jer kad uđeš malo u taj zatvor, kad onaj za tobom na osam sati zamandali vrata, malo se i ti osjetiš kao zatvorenik. Imali smo pravo fotografirati bez prisustva policije. I ljudi su se otvorili, pokazali tetovaže: Tito, Goli otok, Isus Krist, svašta. Te fotografije imaju neku snagu: detalj, svjetlo kroz rešetke…

‘Djeca su, nažalost, i danas najveće žrtve ratova. Čak ako i nisu fizički ranjena, samim tim što su to proživjela i vidjela, ostavlja rat duboke tragove u njima’, kaže Milomir Kovačević Strašni. FOTO: Foto klub Split/Miroslav Lelas.
NACIONAL: Nakon rata otišli ste u Pariz. Kako?
Bila je 1995., rat je još trajao, nije još bio potpisan Dayton. Cijeli rat proveo sam u Sarajevu. Od francuskog kolege dobio sam ponudu napraviti izložbu fotografija u Parizu. UNPROFOR mi je izdao novinarsku iskaznicu za izlazak iz grada. U Zagrebu sam od hrvatskih kolega dobio novinarsku iskaznicu Globusa. Dobro se sjećam koliko su mi pomogli Nenad Popović i Ivo Pukanić, osnivač vaših novina Nacionala. I dan-danas imam trenirku koju mi je Ivo poklonio, a dao mi je i neke pare, mislim, petsto maraka. Takve se prijateljske geste ne zaboravljaju: ako iz grada u opsadi izađeš bez igdje ičega, s petsto maraka u džepu, a onda ti kolega, prijatelj, da još petsto, možete misliti što to znači. Pukanića sam poznavao od prije rata jer smo obojica radili za sarajevski As, prvi jugoslavenski tabloid, prije rata iznimno uspješan, koji je dosezao naklade i od četiristo tisuća primjeraka. Mi Sarajlije u to vrijeme u Zagrebu smo se osjećali kao u „Casablanci“ Michaela Curtiza: tko će kamo, tko ima kakvu vezu, problemi s vizama… Ali kad nađeš ljude, prijatelje, sve se nekako sredi.
NACIONAL: S vremenom ste u Parizu napravili veliku karijeru.
Ostao sam svoj, nisam uletio u komercijalizaciju. Ja sam fotograf-autor. Imao sam priliku raditi s najvećima u fotografiji, poput Roberta Delpirea. Mnogo sam radio: noćni Pariz, noćni Louvre, pariške kavane… Napravio sam veliku uspješnu izložbu „Sarajlije u srcu Pariza“, dragocjenih predmeta, najdražih uspomena Sarajlija koje žive u Parizu. U tri godine skupio sam 128 priča i 128 predmeta koje sam snimio, pa smo napravili dvije izložbe. Nije bilo lako: ljudi su u početku bili zatvoreni, čak sumnjičavi, jer su se navikli da ih ispituju o teškim stvarima iz rata, a to nitko ne voli. A kad sam ih ja pitao što im je najdraže, u početku su bili u šoku, ali malo-pomalo skupio sam prvih dvadesetak stvari pa su se i drugi počeli otvarati. Kad sam završio, kustos je htio raditi selekciju između 128 predmeta, ali ja sam odbio pa smo napravili kompromis da idemo iz dva dijela. Izložba je bila i u Parizu, i u Sarajevu, i u drugim mjestima u Francuskoj. Bila je velik uspjeh, vrlo emotivna, mnogo suza, tuge, nostalgije… Istodobno, paralelno radim i u Sarajevu, imao sam više izložbi. Tražio sam, recimo, od pisaca koji su bili u ratu da izaberu jednu moju fotografiju i napišu o njoj tekst.
NACIONAL: O tome piše Semezdin Mehmedinović u svojoj posljednjoj knjizi “Rat je bio budistički samostan”?
Da. Odabrao je fotografiju spaljenog tramvaja, ali o njoj nije mogao pisati pa je pisao o drugima, na kojima je, među ostalim, snimljen i on sam. Od tih sam materijala, 140 pisaca, napravio veliku izložbu u Sarajevu.
NACIONAL: Imate li sređenu arhivu? Znate li koliko ste ukupno fotografija snimili?
Ne znam. U ratu sam snimio više od trideset tisuća fotografija: otprilike jedan film dnevno, tisuću dana po film dnevno, jedan film – 36 snimki… Nisu sve sređene. Nije sve ni sačuvano, ali dobar dio sam arhivirao. Nadam se da ću dogodine napraviti izložbu o konvojima izbjeglica iz Sarajeva, a nadam se i da ćemo u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu napraviti nešto za mojih pedeset godina rada.
NACIONAL: Jesu li vaše fotografije iskorištene za naslovne stranice drugog izdanja sabranih kolumni „Robi K.“ Viktora Ivančića, u izdanju Ex Librisa iz Rijeke?
Jesu. Nisam ni znao da Ex Libris to hoće. Ispostavilo se da je Željko Međimorec, vlasnik Ex Librisa, kum mog dobrog prijatelja Gordana Bobinca iz Sarajeva. I tako, zove mene čovjek, „Međimorec, ne poznajemo se. Mi to trebamo“, kaže, „kako ćemo?“ Ja kažem: „Dobro, što treba“ „Ne trebaš ti ništa, samo ti reci ‘da’. Sve ćemo mi napraviti, samo ti reci kako da platimo.“ „Dobro“, rekoh, „hajd’, platit ćete“. I sad, kako nitko ništa ne plaća, il’ slabo, nisam ja nešto inzistirao previše, ali Željko zove: „Daj da platimo, daj da platimo.“ Dobro, mislim si ja, klasična šuplja priča… Jednom ja dolazio u Zagreb, kad čovjek, maksuz iz Zagreba, dade mi još više para, odvede me u neki dobar restoran i postanemo otad i dobri prijatelji. Bili smo prošle godine i u Dubrovniku; zove u Rijeku: „Kad god dođeš“, kaže, „imaš apartman, možeš raditi kod nas što god hoćeš.“ Odlična priča, odlično iskustvo.

Fotografija Milomira Kovačevića Strašnog na kojoj je u ratnom Sarajevu snimio pjesnika Marka Vešovića zaogrnutog dekom iskorištena je za naslovnu stranicu knjige Almina Kaplana ‘Razgovori s Markom’. FOTO: Izdavačka kuća Buybook Sarajevo.
NACIONAL: Jeste li vi snimili fotografiju pjesnika Marka Vešovića kako se grije zamotan u deku?
Jesam. Marko je moj profesor srpskohrvatskog iz gimnazije, a u ratu smo stjecajem okolnosti zajedno radili u tjedniku Dani. Ta je fotografija snimljena, ako se dobro sjećam, početkom rata, možda u stanu filozofa Predraga Fincija ili Kasima Prohića. U ratu smo se snalazili, ulazili u stanove ljudi koji nisu bili tu, a oni su nam ih davali da ih čuvamo. Marko i ja dobro smo se znali, a zima bila, on je ložio i vatru… Imam njegovih fotografija i kasnije: kako nosi kanistere, pa sa štakama… Slikao sam ga i poslije rata, u svom projektu da slikam ljude na istim mjestima kao i u ratu. Tako imam i projekt „Djeca rata – ljudi mira“, u kojemu sam ratnu djecu fotografirao na istim mjestima dugo nakon rata, kad su već postali odrasli ljudi. Ima projekata, ali sve to zahtijeva financije.
NACIONAL: Imate li pomoć institucija
Nešto bude, ali prilično tanko.
NACIONAL: Jeste li izlagali u Hrvatskoj?
Jesam, više puta u Zagrebu, u kuli Lotrščak, Klovićevim dvorima i drugdje, u Dubrovniku, u Šibeniku na festivalu Fališ… Dobar sam i s Ivanom Posavcem, i s Goranom Trbuljakom, i s Borisom Cvjetanovićem, Darkom Bavoljakom, s kojim se nisam prestao družiti još od Jugoslavenskih dana fotografije.
NACIONAL: I Split ima bogatu tradiciju fotografije.
Naravno, i Split, i Zadar, i Rijeka, i Pula. Dogodine eventualno planiramo Sinj. Kriza je, teško je naći sredstva, ali kad se moglo u ratu, sve će se nekako srediti. Hrvatska ima kulturu fotografije. Drugačije je od Sarajeva. U Hrvatskoj je fotografska kultura mnogo veća.
NACIONAL: Ali, na neki način, sarajevsku kulturu fotografije stvorili ste vi.
Ne, nisam ja. Više je ljudi. I mene je netko naučio. Ne počinje svijet od mene. Jesam puno radio, trudim se još uvijek, a ima i novih generacija. Mladi su pogotovo jaki u biznisu. Ja sam tu najtanji: ostao sam čisti fotograf, ljubitelj-amater, kako sam i započeo. Još me uvijek to ne pušta. Naravno, mora se živjeti danas, u modernim vremenima, na sve se mora misliti, ali u duši sam ostao entuzijast, zaljubljenik.
NACIONAL: Biste li vi sebe nazvali umjetničkim fotografom?
Ja sam fotograf-autor. „Umjetnički fotograf“ zvuči malo pretenciozno. Postoji dobar i loš fotograf, a sad, umjetnički… U Francuskoj imam i službeni status fotografa-autora.
NACIONAL: Vaš nadimak „Strašni“ dugo je bio velika enigma jer ste poznati kao blag i nekonfliktan čovjek. Sada je tu tajnu, u svojoj knjizi „Rat je bio budistički samostan“, razotkrio Semezdin Mehmedinović: prozvali su vas tako još na omladinskim radnim akcijama, zapravo su vaše fotografije nazivali „strašnima“ jer su bile izvanredno kvalitetne, a i otkrivale su „strašne“ zabave i tulume?
Da, Semezdin je otkrio tajnu, ali ne baš cijelu…
‘Na tim akcijama u Sarajevu bilo je mladalačkih gluposti i pijanstava pa su njihove fotografije bile ‘strašne’. Bila je ekipa, svak’ je morao imati nadimak, pa sam postao, i ostao, ‘Strašni’.’
NACIONAL: Nadimak je logičan. Snimate „strašne“ fotografije: kvalitetne i dojmljive.
Da, otprilike tako. Na tim akcijama u Sarajevu bilo je svega i svačega, mladalačkih gluposti i pijanstava, pa su po tome bile „strašne“. Bila je ekipa, svak’ je morao imati nadimak pa sam postao, i ostao, Strašni.
NACIONAL: U ratu ste proživjeli i osobnu tragediju: ubijen vam je otac.
Nažalost… Uvijek ima loših ljudi. Ali izdvajati u masi svega toga… Osim toga, nisam samo ja: imam i brata, i sestru, i familiju. I sad nešto ja da ističem… Treba čuvati dostojanstvo, pogotovo u vremenima kad svaka riječ može biti teška i proizvesti još više mržnje. Ja to ne želim. Nakon tog događaja nisam otišao iz Sarajeva. Nikoga nisam zamrzio. Volim život, ljude, prijateljstva… Porodična tuga je velika, ali ne bih da se time manipulira. To može onda prerasti u nešto sasvim deseto pa uzrokovati opet nove tragedije. To nema smisla. Ostati čovjek, sačuvati dostojanstvo – to je najvažnije.

Nacionalov novinar Boris Pavelić u Splitu je razgovarao s legendarnim fotografom Strašnim. Foto: NACIONAL
IUSTITIA.BG – Investigations 2009-2026 2026-08-22 18:47:04
Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Slavonski Brod, Pula, Sesvete, Karlovac, Varaždin, Šibenik, Sisak, Velika Gorica, Vinkovci, Vukovar, Dubrovnik Najnovije vijesti Svjetske vijesti Vijesti iz zemalja Najvažnije vijesti najnovije vijesti najvažnije najnovije vijesti dana Sudac Petar Nizamov Perje Petar Nizamov- Perje Pravda bg iustitia.bg iustitia iusticia usticia istraga Burgas vijesti iz Bugarske vijesti u zadnji sat vijesti dana vijesti iz današnje Bugarske vijesti Vijesti iz Bugarske blitz vijesti glavne vijesti najvažnije najkomentiranije najnovije vijesti vijesti o Boyku Borisovu vrijeme vijesti o koronavirusu vijesti o vremenu facebook youtube facebook instagram vijesti danas vijesti u zadnji čas vijesti danas današnje vijesti vijesti bg vijesti vodeće vijesti vruće vijesti bg vijesti stranica za vijesti sve vijesti vijesti bg vijesti u zadnji sat najnovije najnovije vijesti bg vijesti iz današnjeg dana vijesti danas vijesti iz zadnjeg sata najnovije vijesti današnje vijesti bg vijesti vijesti 24 sata vijesti bg novini vijesti iz svijeta ptica bg bivol bg bivol trud bg novini najnovije vijesti danas novinite bg vijesti zdravo bugarska politička stranka grb delyan peevski skandalozno Bugarska nacionalna televizija Slobodna Europa Televizijski skandal ekskluzivno tv uživo uživo upravo sada tv tv online tv program bg uživo sada tv vijesti online tv online uživo sud Burgas sud Okružni sud Burgas sud Burgas Okružni sud Burgas Okružni sud Burgas Žalbeni sud Burgas tužitelj Burgas Tužiteljstvo Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Glavni tužitelj Ivan Geshev Tužitelj Geshev Tsatsarov Ministarstvo unutarnjih poslova Burgas ODMR Burgas ODPR Burgas policija Okružna policija Burgas Tužitelj Burgas Tsatsarov SGS predmeti sud Varna predsjednik SGS sudske odluke o građanskim predmetima odluke o predmetima sud Plovdiv odluka sudskih odluka predmeti sud Varna kazneni predmeti odluke okružnog suda rad na sudu SGS predsjednik SGS suci Sofijski sud mjesto suci Plovdiv sud Plovdiv suci Plovdiv Vrhovni sud Inspektorat Vrhovnog suda Vrhovno sudbeno vijeće odvjetnik odvjetnik kazneni predmeti odvjetnik građanski predmeti odvjetnik bračni predmeti odvjetnik upravno kazneno pravo kazneni postupak građansko pravo građanski postupak upravno pravo ustavno pravo



