Nakon što je pokrenula Burafest, koji će se četvrti put održati u Pagu od 27. do 30. kolovoza, redateljica Rajna Racz pokreće i Kulturnu buru, koja će u Pag donositi predstave i radionice tijekom cijele godine. Uz to režira predstavu ‘Hirošima, ljubavi moja’, koja će premijerno biti izvedena u rujnu u Puli, a napisala je i knjigu
Nakon Burafesta, festivala koji će se u gradu Pagu od 27. do 30. kolovoza održati četvrti put, redateljica Rajna Racz s vodstvom toga grada pokreće i Kulturnu buru, festival koji će u taj grad donositi predstave i radionice tijekom cijele godine. Osim toga, Rajna Racz režira predstavu ‘Hirošima, ljubavi moja’, koja će se premijerno izvesti u rujnu u INK-u u Puli, a napisala je i knjigu „Djevojka-Glas“ koja uskoro izlazi u izdanju Frakture.
NACIONAL: Počinje četvrti Burafest, koji ste osmislili i pokrenuli u Pagu, zašto? Koji je bio motiv za takav festival i kako se osjećate znajući da živi nešto što ste vi započeli?
Budući da mi je baka Paškinja, otkad sam se rodila u Pagu provodim svako ljeto. Pag je oduvijek bio moje sigurno mjesto, prostor u kojem se osjećam nadahnuto. Ima nešto nepojmljivo snažno u ovom otoku. Pag je jako utjecao na moj umjetnički rad. Tu smišljam gotovo sve svoje kazališne koncepte, tu sam napisala zbirku poezije, kao i roman koji će ove godine za Interliber izaći u Frakturi. I upravo zato što mi je taj otok toliko toga dao, u jednom sam trenutku osjetila potrebu da mu nešto i vratim. Tako je prije četiri godine nastao Burafest. Počeo je kao festival, a polako se pretvara u nešto puno veće. Budući da Pag već neko vrijeme nema svoj kulturni centar, postoji velika praznina u kulturnom životu grada. Burafest smo Marin Živković i ja zamislili kao ambijentalni festival koji proizlazi upravo iz Paga i njegovih prostora te povezuje glazbenu, vizualnu i izvedbenu umjetnost.
Zato mi je četvrto izdanje posebno emotivno. Gledati kako nešto što je krenulo iz vrlo osobnog osjećaja pripadnosti ovom otoku danas već ima svoj kontinuitet, svoju publiku i svoje mjesto u gradu, za mene je golema stvar. Ove godine slavimo djetinjstvo, a već sada pripremamo peto, slavljeničko izdanje u kojem želimo otići još korak dalje i cijeli grad Pag pretvoriti u Maštograd, prostor maštanja. Iduće godine želimo slaviti ono što iz djetinjstva nikada ne bismo smjeli izgubiti, sposobnost da zamišljamo drugačiji svijet.
NACIONAL: Iako ima sadržaja za odrasle, ovaj Burafest zapravo je namijenjen ponajviše djeci. Što je na programu?
To je proizišlo iz vrlo konkretne potrebe koju smo tijekom prethodnih izdanja prepoznali u gradu i na otoku. Shvatili smo koliko je važno da djeca imaju priliku od najranije dobi gledati kvalitetne predstave, susretati se s različitim umjetničkim praksama i razvijati naviku odlaska na kulturna događanja. Mislim da je upravo odgoj publike jedan od najvećih zaloga za budućnost.
Jedan od ciljeva Kuće Nahero jest da kroz različite natječaje pokušamo osigurati barem dio vlastite profesionalne opreme koja bi ostala na raspolaganju za kulturne programe u Pagu. Grad nema profesionalnu kazališnu opremu, a ona bi nam otvorila mogućnost dovođenja puno šireg spektra kvalitetnih predstava i drugih izvedbenih programa na otok. To nije samo pitanje Burafesta, nego ulaganje u kulturnu infrastrukturu grada. Ako želimo kontinuirano graditi publiku, moramo paralelno graditi i uvjete u kojima joj možemo ponuditi što kvalitetniji sadržaj.
NACIONAL: Osim tog festivala koji se održava krajem ljeta, Grad Pag će uz vašu pomoć kulturno živjeti cijelu godinu. Pokrenuli ste Kulturnu buru, o čemu se radi i otkud ideja za takvo što?
Kulturna bura je ogroman projekt do kojeg mi je jako stalo jer je nastao iz konkretne potrebe ljudi koji ovdje žive cijele godine. Već sam spomenula da Pag danas nema aktivan kulturni centar i da je to ozbiljan problem, posebice zato što tu postoji snažna, aktivna i kreativna zajednica. Pag je povijesno bio kulturno središte otoka i zato se kultura tu ne bi trebala događati samo tijekom turističke sezone. Puno mi se ljudi obraćalo nakon Burafesta govoreći da im se sviđa festival, ali ističući da im tako nešto treba tijekom cijele godine, da bi voljeli da njihova djeca i oni sami i tijekom jeseni, zime i proljeća mogu odlaziti na predstave, radionice i druge kulturne programe. Tako je nastala ideja o Kulturnoj buri. Pitala sam se možemo li napraviti model kulturnog programa koji će se odvijati tijekom cijele godine. Tu se dogodio i važan trenutak za grad. Na čelo Grada Paga došao je gradonačelnik Stipe Žunić, koji ima sluha za kulturu i kojemu je važno da Pag bude grad za Pažane i Paškinje koji živi svih dvanaest mjeseci, a ne samo tri ljetna. To je također jedan od važnih ciljeva Martine Pernar, koja je u ožujku preuzela Turističku zajednicu grada Paga. Kad sam im izložila svoju ideju, odmah su prepoznali njezin smisao. Paralelno s time Radio Pag preuzeo je upravljanje nekadašnjim prostorom kulturnog centra i ponovno pokrenuo kino. Tako se počela stvarati infrastruktura koja nam je bila potrebna da Kulturna bura ne ostane samo ideja.
Od rujna do prosinca ulazimo u neku vrstu testnog razdoblja. Želimo vidjeti možemo li stvoriti naviku da ljudi jednom mjesečno dođu na predstavu, kupe ulaznicu, razgovaraju o onome što su pogledali i počnu kulturni program doživljavati kao normalan dio života u gradu.
Sljedeći korak želimo napraviti 2027. godine. Kuća Nahero pokušat će kroz natječaje Zaklade Kultura nova i Ministarstva kulture i medija razviti posebnu liniju Kulturne bure namijenjenu mladima. Želja nam je povezati se s osnovnim i srednjim školama u gradu i na otoku te dovoditi predstave koje se bave temama važnima za mlade ljude. Uz predstave želimo razvijati i participativne umjetničke radionice kroz čitavu godinu, ne samo za mlade nego i za cijelu zajednicu. Upravo tu ponovno dolazimo do onoga što nam je važno i na Burafestu: da umjetnost nije nešto udaljeno i rezervirano za nekoga drugoga, nego nešto u čemu možemo sudjelovati, o čemu možemo govoriti i kroz što možemo razumjeti sebe i zajednicu u kojoj živimo.
NACIONAL: Nezavisna ste umjetnica i osnivačica umjetničke organizacije, dakle, navikli ste puno raditi i obavljati različite poslove sami. Kakvu zadovoljštinu pruža takav jedan veliki projekt pokretanja kulturne scene tijekom cijele godine u Pagu?
Za mene je, prije svega, nevjerojatno da sam došla s jednom tako velikom idejom, da me je netko u Gradu primio, saslušao i rekao: „Ajmo probati.“ Oduševio me je taj neposredan, intiman i direktan način komunikacije. Dolazim iz nezavisne kulture gdje su ljudi naviknuti da ideje prolaze kroz bezbroj prijavnica, natječaja, obrazaca i procedura, a ovdje mi se dogodilo da sam sjela s ljudima, rekla što mislim da bi gradu trebalo i naišla na povjerenje i želju da pokušamo. To mi je još uvijek pomalo nestvarno. Često me frustrira pomisao da je u Zagrebu toliko kulturnog sadržaja, predstava, koncerata, izložbi i događanja da se programi međusobno bore za publiku, dok istodobno postoje gradovi i mjesta u kojima ljudi tijekom godine nemaju priliku vidjeti gotovo ništa. Činilo mi se da to nije fer. Kulturna bura je na neki način moj odgovor na to „nije fer“.

NACIONAL: Vaš „core business“ je režija, tu ste „doma“, pa ćete tako u rujnu režirati „Hirošima, ljubavi moja“ u INK-u. Zašto ste odlučili postaviti baš taj tekst? Trenutak je pravi, upravo je obilježena godišnjica nuklearnog napada na Hirošimu, ali osim toga, nažalost, o nuklearnoj bombi i oružju slušamo na dnevnoj bazi. Kako ste zamislili ovu predstavu?
„Hirošima, ljubavi moja“, prema kultnom filmu Alaina Resnaisa i scenariju Marguerite Duras, odabrala sam raditi prije dvije godine jer mi se činilo da bi taj tekst mogao biti sjajan poligon za razvoj osobne estetike poetskog kazališta, što se ispostavilo točnim. Predstava nastaje u trojnoj koprodukciji INK-a Pula, KKV-a Sisak i moje umjetničke organizacije Kuće Nahero. Rad na tom tekstu bio je jako izazovan i pomicao je u meni granice jer iako je to, na prvi pogled, ljubavni poetski tekst, sve je samo to nije. Danas se svijet toliko približio tekstu „Hirošima, ljubavi moja“ da cijeli autorski tim osjeća neku jezu i strahopoštovanje dok radimo ovu predstavu. Kako je napraviti kada Sat sudnjeg dana pokazuje 85 sekundi do ponoći, odnosno, bliže je simboličkoj globalnoj katastrofi nego ikada prije? Nuklearna prijetnja ponovno je postala dijelom političkog jezika, vojnih strategija i svakodnevice. Nuklearno odvraćanje ponovno se izgovara kao argument sigurnosti, a mogućnost nuklearne eskalacije više ne pripada isključivo hladnoratovskoj imaginaciji. Zastrašujuć je i podatak da je u 20 od 21 simulirane krize, odnosno u oko 95 posto slučajeva, barem jedan model umjetne inteligencije prešao prag uporabe taktičkog nuklearnog oružja, odnosno, bacio je nuklearnu bombu. Ono što je nakon 1945. trebalo biti neponovljivo, postaje opet zamisliva politička mogućnost. Čini mi se da se između 1945., 1959. i 2026., kada radimo na ovoj predstavi, otvorila neka zastrašujuća vremenska petlja. Upravo kroz promišljanje te petlje, prošlost koja kao da je za petama budućnosti, odlučila sam raditi predstavu „Hirošima, ljubavi moja“. Je li onda ovo predstava o ljubavi ili je to predstava o ratu, katastrofi i politici? Hirošima sama nosi barem dva potpuno suprotna povijesna značenja. Isti povijesni trenutak može biti oslobođenje i apokalipsa. Kada se Japanac i Francuskinja susretnu u hotelskoj sobi, njihov intimni susret ima razornu i dvojnu moć. Hotelska soba postaje teren čudovišne nježnosti. Upravo je jedan od najvećih izazova procesa bio pronaći način na koji princip filma „Hirošima, ljubavi moja“ može postati kazališnim jezikom.
NACIONAL: Riječ je o intimnoj predstavi, na sceni je samo dvoje glumaca – Judita Franković Brdar i Marko Kasalo. Glumci se ogole, publika je jako blizu, fokus je na njima, kako je vama kao redateljici? Koliko je teže ili lakše raditi takve intimne predstave? Radite li drugačije nego inače?
Pa, iskreno, ponekad mi je teže raditi predstave s malim brojem glumaca jer kazalište koje me privlači i koje volim stvarati jest ansambl-kazalište. Najviše volim raditi s puno tijela i identiteta, zanima me režija planova, slika i detalja koje gledatelj ne može uhvatiti „iz prve“, kao i ono fizičko, mitsko i ritualno u kazalištu. To je lakše postići s više glumaca koji donose svoju energiju na scenu i onda je šalju dalje publici. Trenutačno sam i u nekom osobnom izazovu gdje me jako zanima i režija scenografije, voljela bih graditi neke sulude scenografske svjetove, ali takvi uvjeti često su na našoj sceni nemogući. Ipak, nalazim načine da u svim projektima zadovoljim vlastitu redateljsku znatiželju. U „Hiroshima, ljubavi moja“ Judita Franković Brdar i Marko Kasalo su izuzetni. Predstava jest intimna, ali stvari koje oni rade i režija scena traže od njih ogromnu fizičku, emocionalnu i izvođačku prisutnost. Nema prostora za skrivanje, ni njima ni meni kao redateljici. Publika je jako blizu i vidi svaki detalj, svaki pogled, svaku promjenu u tijelu, pa sve mora biti izuzetno precizno. Mislim da predstava nosi jednu vrstu ludila i čudovišnosti našeg vremena kao i topline i ljubavi. Svaku predstavu radim drugačije jer materijal to zahtijeva od mene, ali i u svakoj pokušavam ostati dosljedna svom jeziku i rukopisu. Važno je okružiti se timom od povjerenja.
NACIONAL: To je koprodukcija, kao što ste spomenuli. Koliko je važno, ne samo financijski nego i logistički, energetski i u svakom drugom pogledu, raditi koprodukcije?
Koprodukcije su mi iznimno važne, i to ne samo financijski nego i logistički, organizacijski i u svakom drugom smislu. Koprodukcije nam prije svega omogućuju normalne uvjete za rad. Kada svatko sudjeluje određenim dijelom sredstava, tek tada možemo stvarati, a da umjetnici ne budu potplaćeni. Za mene je to jedan od uvjeta dostojanstvenog rada na sceni. Mislim da umjetnici ne bi trebali pristajati raditi ispod cijene vlastitog rada, a budući da je na nezavisnoj sceni to gotovo nemoguće izbjeći, koprodukcije su jedan od načina da se pokušam izboriti za bolje uvjete. Osim toga, koprodukcija predstavi osigurava određen broj izvedbi. Ako surađujemo s partnerima iz nekoliko gradova, možemo računati da predstava neće završiti nakon dvije ili tri izvedbe, što se na nezavisnoj sceni vrlo lako događa. Inače, reprize nemaš odakle financirati, a prihod od ulaznica uglavnom nije dovoljan da bi pokrio njihove troškove. Zato pokušavam predstave producirati odgovorno i svjesno, od samog početka razmišljajući i o njihovoj distribuciji, životu nakon premijere i kvalitetnim uvjetima rada svih uključenih. Koprodukcije i smanjuju obujam rada, sve što se događa izvan scene i premijere ogromna je priprema, kad imaš stabilne koproducente, obujam rada se dijeli i smanjuje i manja je šansa da ćemo pregorjeti.
Taj model želim nastaviti razvijati i u budućnosti okupljajući različite aktere kulturne scene, a posebno je dragocjeno kada među partnerima postoji i javna institucija. Najveći je izazov, moram reći, pronaći takvu instituciju u Zagrebu, što je gotovo ironično s obzirom na broj kazališta i ansambala koje grad ima. Voljela bih da kazališta poput ZKM-a, HNK-a i Komedije budu otvorenija prema koprodukcijama s nezavisnom scenom. Nadam se da će se Komedija s novom ravnateljicom, koja je već zaista osuvremenila repertoar, još više otvoriti prema mladim redateljima. Gavella je u tom smislu otvorenija i nadam se da je to smjer koji će Saša Božić nastaviti, jako se veselim njegovom mandatu jer je i sam na nezavisnoj sceni, a i profesor je na Akademiji pa vrlo dobro zna i prepoznaje sve izazove mladih umjetnika. Smatram da bi se javna kazališta upravo tako trebala više suživjeti s nezavisnom scenom. To je za mene pitanje fair playa, ali i određene solidarnosti i empatije prema umjetnicima čiji su uvjeti rada izrazito nestabilni. Zato posebno pozdravljam centre za kulturu koji su se počeli snažnije otvarati nezavisnoj sceni.
NACIONAL: Vaša Kuća Nahero uspješno radi, to je obiteljska tvornica, rekla bih – s vama su u Kući vaš suprug Marin Živković i sestra Tara Beata. Što je fokus Kuće Nahero i je li bilo teško usmjeriti se, naći svoju nišu, jer puno je umjetničkih organizacija na nezavisnoj sceni?
Imam možda pomalo nepopularno mišljenje da na nezavisnoj sceni postoji previše umjetničkih organizacija. Često nastaju iz svojevrsne panike nakon završetka ADU-a: ne znaš kako doći do posla pa osnuješ umjetničku organizaciju, dobiješ neka sredstva za projekt, najčešće nedovoljna, ali nemaš ni strukturu, ni ljude, ni mogućnost distribucije, a ponekad nisi stigao ni ozbiljno promisliti što zapravo želiš dugoročno raditi. Mislim da nas takav model tjera u hiperprodukciju koja nije dobra ni za umjetnike ni za predstave. Puno bih više voljela vidjeti umjetničke organizacije koje se povezuju u zajedničke platforme, dijele resurse i dugoročno surađuju, umjesto da svatko pokušava sam izgraditi potpuno novu infrastrukturu.
Mislim da je najveća prednost Kuće Nahero upravo to što smo prije osnivanja organizacije prilično jasno znali zašto je osnivamo i kakvo kazalište želimo raditi. Od početka smo tražili i svoje „sestrinske“ organizacije s kojima možemo graditi kontinuirane odnose i koprodukcije, poput naše stalne suradnje s Teatrom Empiria. Kuća Nahero 2027. slavi peti rođendan i u tih pet godina zaista je narasla. Krenuli smo, kao što kažete, gotovo kao obiteljska tvornica, a danas je to puno širi krug ljudi. Razvijamo, proizvodimo i distribuiramo autorske projekte u kojima se teme ranjivosti, seksualnosti, majčinstva, marginalizacije i pobune prevode u poetski izvedbeni jezik koji spaja sliku, glazbu i pokret, često koristeći svjedočanstva i intertekstualne izvore. Važno nam je da angažiranost ne znači samo izabrati društveno relevantnu temu, nego pronaći vlastiti umjetnički jezik kojim ćemo o njoj govoriti.
Festival Svi smo mi Nahero okuplja nezavisnu scenu i lokalnu zajednicu, stavljajući naglasak na analogno iskustvo, susret i dodir. Mjesto otpora je manifestacija koja propituje kako poezija i umjetnost mogu biti čin pobune. Pokrećemo i program Noćne lekcije. Bit će to interdisciplinarna izvedbena predavanja o temama koje često ostaju tabu, otvorit ćemo taj program svjesno izvedbenim predavanjem Ene Jagec pod radnim nazivom „Stopalo“, za koji smo dobili na natječaju koprodukciju s CM-om Ribnjak. Od početka smo si za cilj postavili decentralizaciju kulture.
NACIONAL: Je li odluka da djelujete na nezavisnoj sceni bila svjesna, unaprijed određena ili slučajna, zato što niste mogli raditi u institucionalnom kazalištu? Prije koji dan vaš kolega Christian Jalžečić rekao je kako ima dojam da se u Hrvatskoj još uvijek više vrednuje odakle dolazite nego ono što stvarate. Rekao je i da kada mladi redatelj nema osjećaj da postoji jasan i pošten proces u kazalištima, prestaje vjerovati da će o njegovoj budućnosti odlučivati kvaliteta rada. Kako vi gledate na to? Jeste li imali sličnih problema
Nezavisna scena uvijek će biti moj teren jer je obožavam, ona daje slobodu, daje ti mogućnost da sam kreiraš projekte, daje ti izdržljivost. Treba prestati gledati na nezavisnu scenu kao manje vrijedan put od rada u institucijama, kao da su redatelji koji stvaraju na nezavisnoj sceni manje uspješni od onih koji rade u institucijama. Tko god je radio na nezavisnoj sceni zna da je to krvav, ali izrazito zahvalan posao, posebice ako beskompromisno vjeruješ u pomicanje kazališnog jezika i vjeruješ da ne treba povlađivati publici. Ne bih nikada za sebe rekla da nisam dio institucionalnog kazališta. Kroz studij i nakon njega asistirala sam u svim većim kazališnim institucijama i kod naših najvažnijih redatelja i od njih sam učila. Sviđa mi se raditi i u institucijama i na nezavisnoj sceni i voljela bih tako nastaviti razvijati svoju karijeru. Nekako sam i dalje naivno optimistična i vjerujem da ako kvalitetno radiš i traješ na sceni te pomičeš svoje granice, tvoje vrijeme će doći i moći ćeš režirati gdje god poželiš. Ipak, voljela bih da je proces odabira redatelja transparentniji te da svi ravnatelji gledaju predstave mladih redatelja i pružaju im prilike za rad i razvoj vlastite estetike.
NACIONAL: Koje vas teme zanimaju kao umjetnicu, kao redateljicu? Gdje vidite da postoji prostor za otvaranje takvih tema
U svom radu promišljam majčinstvo, djevojaštvo, otpor i bunt, tijelo i sjećanje, sjećanje kao poplavu koja prodire u strukture jezika i nagriza vrijeme. Razmišljam puno o mehanizmima traume i kako se oni prebacuju u pismo i predstave. U kazališnom jeziku zanimaju me ritual, mitski osjećaj vremena, iscrpljivanje asocijativnosti i rastezanje gledateljeve pažnje. Želim vidjeti kako se sve može postići katarza, je li ona danas moguća te kako sve radimo sinesteziju u kazalištu. Volim kad su predstave nagomilane znakovima i kada gledatelji odabiru što će uzeti za sebe i promatrati, iako me upravo zbog toga često kritiziraju. No moram priznati da već dugo osjećam i osobnu, čitateljsku i umjetničku potrebu da se vratim klasicima. Voljela bih ih početi režirati kao svojevrsna sidra za razvoj vlastite kazališne estetike. Čini mi se da je došlo vrijeme u kojem odgovore, ili barem ozbiljna pitanja o ovim suludim izazovima kroz koje prolazimo, možemo pronaći u velikom broju sjajnih tekstova koji su već tu.
Istodobno imam osjećaj da kod nas kanon još uvijek nije prostor koji jednako pripada redateljima i redateljicama. Kada institucije rade velike klasike, vrlo često se iznova okreću etabliranim muškim redateljskim imenima, dok se redateljicama češće nude suvremena drama, književne adaptacije, autorski projekti ili tekstovi ženskih autorica. Kao da postoji neka prešutna pretpostavka da taj veliki dramski kanon nije sasvim naš prostor, to je isto dio pounutrene mizoginije o kojoj ne govorimo naglas. Posljednje dvije godine vraćam se klasicima, jer teme koje me opsjedaju već su tamo: porast podjela u društvu i nevjerojatna samoća, poništavanje ženskog tijela, mizoginija, militarizacija, nerazumijevanje mladih, ljubav i čudovišnost. Koliko mi je poznato, u Hrvatskoj nikada redateljica nije režirala „Hamleta“. Ja ga želim raditi još od druge godine Akademije. Voljela bih Ofeliju postaviti kao fokalizator predstave i reinterpretirati mit o njezinu ludilu: pitati se što ona zapravo vidi, što zna i što joj se događa unutar svijeta koji njezino iskustvo može razumjeti jedino tako da ga proglasi ludilom. Čekam instituciju koja će se usuditi napraviti taj rizik.

NACIONAL: Napisali ste i knjigu „Djevojka-Glas“, koja uskoro izlazi u Frakturi, što vam je bila inspiracija i zašto vam je bilo važno izraziti kreativnost putem drugog medija Dosta se bavite temom majčinstva, radili ste o tome i predstavu i to je važan dio vašeg identiteta, zašto je to važno isticati i o tome govoriti?
„Djevojku-Glas“ počela sam pisati prije tri godine. Pisanje je zapravo oduvijek bilo dio mene; godinama pišem svaki dan, još otkad sam objavila svoju prvu zbirku poezije „Djevojka-Zarez“. Posebno tijekom trudnoće i postpartuma pisanje je postalo način održavanja moje umjetničke higijene. Pišući, ponovno sam pokušavala pronaći sebe i razumjeti vlastiti identitet kroz proces matrescencije, odnosno transformacije kroz koju žena i njen mozak i tijelo prolaze postajući majkom. Roman je, između ostalog, inspiriran kultnim autoteorijskim knjigama Maggie Nelson i Kate Zambreno i to je pokušaj autoteorijskog romana na hrvatskoj književnoj sceni. Govori o djevojaštvu, odrastanju u kazališnom svijetu, umjetnosti i majčinstvu te promjenama ženskog tijela i identiteta koje dolaze kao svojevrstan kontrapunkt svemu tome. Polazi od situacije u kojoj djevojka saznaje da je trudna upravo dok brani temu doktorata o okrutnosti majčinstva.
NACIONAL: Kad pogledate iza sebe, jeste li zadovoljni, ponosni na sve što ste napravili i što radite? Što vam pruža najveće zadovoljstvo?
Teško mi je to reći jer pokušavam svoju karijeru gledati kao poziv i razmišljati o njoj na duge staze. Postoje stvari koje sam doživjela i kojih se sramim. Ne radi se o predstavama koje sam napravila, nego o radu i ponašanjima koja sam trpjela i normalizirala. U jednom trenutku dogodila mi se prijelomnica i odlučila sam više ne pristajati na ideju da kazalište mora biti iscrpljujuće i toksično mjesto u kojem se neprestano moramo boriti, dokazivati i izgarati da bismo napravili nešto vrijedno. Danas vjerujem upravo u suprotno. Vjerujem da procesi trebaju biti nježni, da trebaju biti mjesta međusobnog povjerenja i da upravo u takvim uvjetima možemo napraviti najbolje predstave. Odbijam sudjelovati u igrama velikih ega ili biti njihov dio. Ako mi nešto ne odgovara, danas znam da se mogu maknuti iz takve situacije. Prije to nisam znala. Mislila sam da će se svjetovi srušiti, da više neću dobiti priliku raditi ako se nekome zamjerim ili ako odbijem sudjelovati u toksičnoj kazališnoj kulturi čiji dio zapravo nikada nisam željela biti.
Zato, kada tako pogledam stvari, jesam, jako sam zadovoljna mjestom na kojem se danas nalazim i onime što sam izgradila u posljednjih nekoliko godina. Zapravo, rekla bih od 2019., kada je „Nepoznata iz Seine“ imala premijeru u ITD-u. Mislim da sam radila odlične tekstove i predstave i da sam svakim novim procesom pomicala granice onoga što znam i mogu.
RAJNA RACZ: ‘U Pagu će kultura živjeti cijele godine, umjetnost treba svima biti blizu’ 2026
IUSTITIA.BG – Investigations 2009-2026 2026-08-30 19:30:02
Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Slavonski Brod, Pula, Sesvete, Karlovac, Varaždin, Šibenik, Sisak, Velika Gorica, Vinkovci, Vukovar, Dubrovnik Najnovije vijesti Svjetske vijesti Vijesti iz zemalja Najvažnije vijesti najnovije vijesti najvažnije najnovije vijesti dana Sudac Petar Nizamov Perje Petar Nizamov- Perje Pravda bg iustitia.bg iustitia iusticia usticia istraga Burgas vijesti iz Bugarske vijesti u zadnji sat vijesti dana vijesti iz današnje Bugarske vijesti Vijesti iz Bugarske blitz vijesti glavne vijesti najvažnije najkomentiranije najnovije vijesti vijesti o Boyku Borisovu vrijeme vijesti o koronavirusu vijesti o vremenu facebook youtube facebook instagram vijesti danas vijesti u zadnji čas vijesti danas današnje vijesti vijesti bg vijesti vodeće vijesti vruće vijesti bg vijesti stranica za vijesti sve vijesti vijesti bg vijesti u zadnji sat najnovije najnovije vijesti bg vijesti iz današnjeg dana vijesti danas vijesti iz zadnjeg sata najnovije vijesti današnje vijesti bg vijesti vijesti 24 sata vijesti bg novini vijesti iz svijeta ptica bg bivol bg bivol trud bg novini najnovije vijesti danas novinite bg vijesti zdravo bugarska politička stranka grb delyan peevski skandalozno Bugarska nacionalna televizija Slobodna Europa Televizijski skandal ekskluzivno tv uživo uživo upravo sada tv tv online tv program bg uživo sada tv vijesti online tv online uživo sud Burgas sud Okružni sud Burgas sud Burgas Okružni sud Burgas Okružni sud Burgas Žalbeni sud Burgas tužitelj Burgas Tužiteljstvo Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Glavni tužitelj Ivan Geshev Tužitelj Geshev Tsatsarov Ministarstvo unutarnjih poslova Burgas ODMR Burgas ODPR Burgas policija Okružna policija Burgas Tužitelj Burgas Tsatsarov SGS predmeti sud Varna predsjednik SGS sudske odluke o građanskim predmetima odluke o predmetima sud Plovdiv odluka sudskih odluka predmeti sud Varna kazneni predmeti odluke okružnog suda rad na sudu SGS predsjednik SGS suci Sofijski sud mjesto suci Plovdiv sud Plovdiv suci Plovdiv Vrhovni sud Inspektorat Vrhovnog suda Vrhovno sudbeno vijeće odvjetnik odvjetnik kazneni predmeti odvjetnik građanski predmeti odvjetnik bračni predmeti odvjetnik upravno kazneno pravo kazneni postupak građansko pravo građanski postupak upravno pravo ustavno pravo


