„Zverko ludila
Što si se probudila
Crni ti je princ poljubac dao
Al’ neću se stideti
Što Boga neću videti
Jer to i nije Bog kojeg sam znao“
Đorđe Balašević
Viktor Gotovac je izvanredni profesor na Katedri za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i bivši predsjednik SDP-a Grada Zagreba
Prije neki dan hodao sam Varšavom, gradom u kojemu se povijest ne mora tražiti. Na nju stalno nailazite. Na Umschlagplatzu, odakle su 1942. godine stotine tisuća varšavskih Židova otpremljene put Treblinke, ostaje banalna, a upravo zato zastrašujuća činjenica. Prije no što čovjeka ubijete kao Židova, Poljaka, Srbina, Hrvata, Bošnjaka, najprije ga morate prestati vidjeti kao čovjeka. Pretvorite ga u „kategoriju“. U problem. Teret za vlak. Par ulica dalje, na Miloj 18, priča se mijenja. Tu je bio bunker Židovske borbene organizacije, 1943. godine tu je poginuo Mordechaj Anielewicz s desecima ustanika koji su odbili čekati smrt. Godinu kasnije ustala je Varšava. Ustanak je ugušen, stanovništvo protjerano, Nijemci su sustavno razrušili grad. Rat je ostavio razorenu Varšavu.
Nacistički projekt u Poljskoj nije bio samo okupacija već uništenje političke i kulturne biti naroda. Prema Židovima cilj je bio jednostavniji, fizičko istrebljenje. Ne slijedi sad jednadžba po kojoj je svaki rat nacizam, svako etničko čišćenje holokaust, svaki zločin Auschwitz. Povijest zaslužuje više od toga. No Varšava ostavlja pitanje koje iz povijesti strši nedirnuto. Što mi živi dugujemo mrtvima Spomenik, vijenac, svijeću? Ili teže, da ne mijenjamo značenje onog što im se dogodilo samo zato što nam je počinitelj naš ili politički koristan?
U isto vrijeme gledam Srbiju kako sahranjuje Ratka Mladića. Pravomoćno osuđenog na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici i druge najteže zločine. Iz Haaga prevezao ga je avion Vlade Srbije. Lijes je bio prekriven zastavom, pogreb je imao vojnu pratnju, nazočili su ministri, opijelo je služio patrijarh. Ne treba taj sramni spektakl zvati državnim pogrebom jer to formalno možda i nije bio. Država je učinila dovoljno da protokolarne finese postanu sporedne. „Pjesnici su čuđenje u svijetu“, stih je Antuna Branka Šimića. Ratni zločinci nisu. Povijest ih je proizvela previše da bi nas iznenađivali.
Čuđenje kreće kad društvo od presuđenog zločinca stvara ikonu nacionalnog pijeteta. Zato me nikad nije impresionirala navodno mudra rečenica da je „nečiji zločinac nečiji heroj“. Nije. Zločinac i heroj nisu dvije ravnopravne interpretacije iste osobe. Zločin nije pitanje interpretacije kad ga je pravomoćno utvrdio sud. Heroj jest. Ratni zločinac može postati „naš heroj“, ali ne prestaje biti ratni zločinac. Samo smo mi o sebi rekli nešto novo. Mladićev sprovod zato nije eksces jednog vikenda, već završna scena procesa koji traje desetljećima. Presuda, snimke i grobnice postoje. Promijenilo se značenje koje dio društva pridaje činjenicama.
Transformacija ne dolazi odjednom. Prvo vojskovođa. Pa optuženik. Potom bjegunac, kojem bijeg daje aureolu prkosa. Kad ga uhvate, zatočenik. Kad ga osude, žrtva „političkoga suda“. Onda branitelj naroda, simbol otpora svijetu koji narod ne razumije. Konačno, čovjek kojem se, kako je rekao patrijarh Porfirije, duguje zahvalnost jer je nosio žrtvu za „slobodu, obranu i opstanak svoga roda“.
Ta priča nije krenula s Vučićem. Zoran Đinđić, kasniji simbol druge Srbije, čestitao je 1994. godine Mladiću Vidovdan, opisujući Vojsku Republike Srpske kao nastalu „u ratu za slobodu“. Bilo je to prije Srebrenice, ali nakon opsade Sarajeva i već poznate prirode rata u BiH i u Hrvatskoj. Baš je zato Đinđić zanimljiviji od Šešelja. Fanatik malo govori o snazi ideologije. Ideologija pobjeđuje kad njenim rječnikom počnu govoriti i oni koji joj nude alternativu. Dio srpske opozicije vjerovao je da Miloševiću može osporiti autoritarizam, a ne dirati nacionalni narativ njegove politike. Jer ondje su birači. Ondje je „narod“. A kad taj narativ postane politička činjenica koju se ne smije dirati, u njemu mora ostati mjesta i za Mladića.
Porfirije je sljedeći korak. Zagrebački mitropolit govorio je prije desetak godina o dijalogu, praštanju i pomirenju. Dvanaest godina kasnije, pred Mladićevim lijesom, zemaljske sudove stavlja u perspektivu višeg suda i govori o zahvalnosti velikog dijela naroda. Ne treba tvrditi da je poludio. To bi ga oslobodilo odgovornosti za ono što govori. Dovoljno je Porfirija iz Zagreba postaviti uz Porfirija iz Beograda. Politički mit dobio je liturgiju. Smrt je izvrstan montažer nacionalnih biografija. Mrtvom se biografija ne mijenja, ali se beskonačno može prekrajati njeno značenje.
Heroizacija ratnog zločinca ne nosi samo laž. Zahtijeva i novu operaciju nad žrtvama. Da bi počinitelj postao simbol obrane, žrtve se pišu na rubu, najmanjim slovima. Od ljudi s imenima postaju brojke. Onda „druga strana“. Pa argument propagande. Na kraju neugodni suputnici u priči o nacionalnom stradanju. Zato snimka Mladića dok u Potočarima dijeli slatkiše djeci ostaje nepodnošljiva. Ne zbog teatralnosti zla, nego zbog njegove banalne pristojnosti. Dijeli bombone, smiruje civile, uvodi red, a razdvajanje, deportacija i ubijanje već kreću. Ne trebamo od njega proizvoditi demona, dovoljno je ono što je učinio. Problem počinje kad se poslije iz učinjenog ukloni zločin, a iz čovjeka izvuče vojnik, zapovjednik, Srbin, otac, pravoslavac, žrtva Haaga. Rođenje nacionalnog heroja od ratnog zločinca zato traži još jednu žrtvu. Njegove žrtve moraju ponovno nestati. Prvi put iz svijeta živih, drugi put iz priče.
Iskustvo žrtve ne proizvodi moralnu superiornost. Može proizvesti suosjećanje, ali i sljepoću za tuđu patnju. Biti žrtva zločina daje pravo zahtijevati da ga se ne relativizira. Ne daje ama baš nikakvo pravo relativizirati zločin kad ga počini netko naš.
Bilo bi ugodno tekst okončati ovdje. Neću. Previše dobro poznajemo postupak preko Dunava da bismo ga promatrali s visine. Hrvatska nema svog Mladića i takva bi jednadžba bila nepoštena. Nisu isti zločini, razmjeri ni odgovornosti. No uspoređivanje nije izjednačavanje. U Hrvatskoj smo, nakon samoubojstva pravomoćno osuđenog pred Haškim sudom, gledali kako se presuda premješta iz sudski utvrđene odgovornosti u nacionalnu nepravdu. Nije pravno nestala. Samo joj je promijenjeno značenje. Sa „za dom spremni“ postupak traje dulje. Ono što je povijesno i ustavnopravno jasno, desetljećima se umače u „kontekst“, sve dok od ustaškoga pozdrava ne dobijemo navodno složeno, gotovo poetično pitanje o Domovinskom ratu, HOS-u, pjesmi, koncertu i tko je što mislio. Činjenicu najprije učinimo složenom, zatim spornom, pa relativnom. Na kraju je pretvorimo u pitanje nacionalnog dostojanstva. Pa kad policija štiti navijačke skupine koje tu ikonografiju ispisuju po podvožnjacima, više ne gledamo normalizaciju. Gledamo normalnost. A čudili bismo se.
Ni bošnjačka politika nema razloga biti zadovoljna vlastitom slikom. Jedan od najviših zapovjednika Armije BiH, osuđen pred Haškim sudom zbog zapovjedne odgovornosti, pokopan je uz pune vojne počasti i nazočnost visokih dužnosnika. Ni taj slučaj nije Mladić. Poanta je da ni ne mora biti. Nacionalno samozavaravanje ne zahtijeva jednake zločine ni presude. Dovoljan je isti refleks. Kad je čovjek naš, iz njegove se biografije izdvaja ono što smeta slici koju želimo imati o sebi. Iskustvo Srebrenice trebalo bi učiniti nepodnošljivom relativizaciju zločina zato što je počinitelj „naš“, kao što bi holokaust trebao biti opomena protiv ideje da povijesna patnja daje moralni popust za tuđe stradanje. Povijest ne dijeli potvrde o trajnoj moralnoj uračunljivosti. Test kulture sjećanja nije kako pamtimo zločin učinjen nama. To je najlakši dio. Test počinje kad treba bez „ali“, bez konteksta koji poništava činjenicu i bez nacionalno-domoljubnog knjigovodstva imenovati zločin počinjen u naše ime.
Vraćam se Varšavi. Ne zato što je Poljska položila taj ispit. Njeni sporovi oko Jedwabnea i politike sjećanja podsjetnik su da takvih društava nema. Vraćam joj se jer ondje osjećate razliku između ruševine i obnove. Uništeni grad može se ponovno podići. Mogu se rekonstruirati ulice, trgovi, palače, crkve, četvrti. Teže je rekonstruirati moralnu arhitekturu društva koje je prihvatilo da se činjenice prilagođavaju nacionalnim potrebama.
Hrvatska nema svog Mladića i takva bi jednadžba bila nepoštena. Nisu isti zločini, razmjeri ni odgovornosti. No uspoređivanje nije izjednačavanje
Mrtvima ne dugujemo velike riječi. Dugujemo im činjenice. Pravo da njihova smrt ne postane manje stvarna kad je počinitelj naš ili nam je politički koristan. Pjesnici možda jesu čuđenje u svijetu. Ratni zločinci nisu. Pravo su čuđenje društva koja, uz presude, dokumente, snimke, grobnice i imena mrtvih, desetljećima poslije rata još uvijek trebaju ratne zločince da bi znala tko su.
Varšava pokazuje da se iz ruševina može ponovno sagraditi čitav grad. Mnogo je teže ponovno izgraditi društvo koje je jednom naučilo da mu je mit o vlastitoj prošlosti važniji od istine o tuđim mrtvima.
GOST KOLUMNIST Ratni zločinci su čuđenje u svijetu – Kronologija kolektivnog izluđivanja 2026
IUSTITIA.BG – Investigations 2009-2026 2026-09-21 08:07:58
Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Slavonski Brod, Pula, Sesvete, Karlovac, Varaždin, Šibenik, Sisak, Velika Gorica, Vinkovci, Vukovar, Dubrovnik Najnovije vijesti Svjetske vijesti Vijesti iz zemalja Najvažnije vijesti najnovije vijesti najvažnije najnovije vijesti dana Sudac Petar Nizamov Perje Petar Nizamov- Perje Pravda bg iustitia.bg iustitia iusticia usticia istraga Burgas vijesti iz Bugarske vijesti u zadnji sat vijesti dana vijesti iz današnje Bugarske vijesti Vijesti iz Bugarske blitz vijesti glavne vijesti najvažnije najkomentiranije najnovije vijesti vijesti o Boyku Borisovu vrijeme vijesti o koronavirusu vijesti o vremenu facebook youtube facebook instagram vijesti danas vijesti u zadnji čas vijesti danas današnje vijesti vijesti bg vijesti vodeće vijesti vruće vijesti bg vijesti stranica za vijesti sve vijesti vijesti bg vijesti u zadnji sat najnovije najnovije vijesti bg vijesti iz današnjeg dana vijesti danas vijesti iz zadnjeg sata najnovije vijesti današnje vijesti bg vijesti vijesti 24 sata vijesti bg novini vijesti iz svijeta ptica bg bivol bg bivol trud bg novini najnovije vijesti danas novinite bg vijesti zdravo bugarska politička stranka grb delyan peevski skandalozno Bugarska nacionalna televizija Slobodna Europa Televizijski skandal ekskluzivno tv uživo uživo upravo sada tv tv online tv program bg uživo sada tv vijesti online tv online uživo sud Burgas sud Okružni sud Burgas sud Burgas Okružni sud Burgas Okružni sud Burgas Žalbeni sud Burgas tužitelj Burgas Tužiteljstvo Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Glavni tužitelj Ivan Geshev Tužitelj Geshev Tsatsarov Ministarstvo unutarnjih poslova Burgas ODMR Burgas ODPR Burgas policija Okružna policija Burgas Tužitelj Burgas Tsatsarov SGS predmeti sud Varna predsjednik SGS sudske odluke o građanskim predmetima odluke o predmetima sud Plovdiv odluka sudskih odluka predmeti sud Varna kazneni predmeti odluke okružnog suda rad na sudu SGS predsjednik SGS suci Sofijski sud mjesto suci Plovdiv sud Plovdiv suci Plovdiv Vrhovni sud Inspektorat Vrhovnog suda Vrhovno sudbeno vijeće odvjetnik odvjetnik kazneni predmeti odvjetnik građanski predmeti odvjetnik bračni predmeti odvjetnik upravno kazneno pravo kazneni postupak građansko pravo građanski postupak upravno pravo ustavno pravo
