Bosanskohercegovački glumac koji je nastupio i u brojnim hrvatskim filmovima, ovogodišnji je dobitnik Počasnog Srca Sarajeva, te niza drugih prestižnih filmskih i kazališnih nagrada. Ekskluzivno za Nacional govori o suradnji s redateljem Emirom Kusturicom te o odnosu građana BiH prema hrvatskom predsjedniku Milanoviću
Poznati bosanskohercegovački glumac Emir Hadžihafizbegović dobitnik je Počasnog Srca Sarajeva na 32. Sarajevo Film Festivalu. Osim njega, to su priznanje ove godine dobili i američki glumac Woody Harrelson, britanska glumica Emily Watson, zatim meksički glumac Diego Luna te slavni iranski redatelj Asghar Farhad. Emir Hadžihafizbegović, jedan od najznačajnijih regionalnih kazališnih i filmskih glumaca, dobiva tu nagradu za sve svoje nezaboravne uloge i za sveukupni doprinos filmskoj umjetnosti, ali i Sarajevo Film Festivalu.
Rođen u Tuzli, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje, diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi Emira Kusturice. Nakon angažmana u Narodnom pozorištu u Tuzli i ratnog perioda, nastavlja umjetnički rad u Sarajevu, gdje gradi jedan od najprepoznatljivijih glumačkih opusa u regiji. Od 2007. do 2016. obnašao je dužnost ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo, a od 2012. zaposlen je kao prvak Kamernog teatra 55, gdje je od 2016. do 2023. obnašao i funkciju direktora.
‘Da je Vlado Gotovac poživio, Hrvatska bi bila drugačija zemlja’, smatra Hadžihafizbegović Photo: Branimir Kralj – Dijapozitiv
Iza njega su 100 filmskih i televizijskih uloga, 73 filma, 40 kazališnih premijera i preko 2500 kazališnih izvedbi pred publikom. Rad su mu obilježile suradnje s autorima poput Ognjena Sviličića, Rajka Grlića, Jasmile Žbanić, Pjera Žalice, Srđana Vuletića i Emira Kusturice, a filmovi u kojima je igrao nagrađivani su na festivalima u Cannesu, Berlinu, Locarnu i Rotterdamu. Njegove uloge u filmovima „Armin“, „Karaula“, „Smrt čovjeka na Balkanu“, „Praznik rada“, „Gori vatra“, „Kod amidže Idriza“, „Naša svakodnevna priča“ i „Žaba“ također su prepoznate na festivalima širom Europe, Afrike i Sjeverne Amerike. Emir Hadžihafizbegović dobitnik je niza prestižnih međunarodnih i domaćih filmskih i kazališnih nagrada, među kojima valja izdvojiti Zlatnog lava s Filmskog festivala u Veneciji za glavnu ulogu u filmu „Takva su pravila“ Ognjena Sviličića. Dobitnik je i najveće hrvatske državne nagrade u području kulture „Vladimir Nazor“. Glumio je u brojnim filmovima nagrađivanima na svjetskim festivalima A-kategorije, među kojima su „Otac na službenom putu“, „Grbavica“, „Ljeto u Zlatnoj dolini“, „Gori vatra“ i „Aida“ Jasmile Žbanić, koji je 2021. proglašen najboljim europskim filmom. Dodijeljena mu je i Nagrada „Andrej Tarkovski“ na Međunarodnom filmskom festivalu „Zerkalo“ u Rusiji. Dobitnik je i niza kazališnih nagrada, a za predstavu „Žaba“ osvojio je, među ostalim, nagrade za najboljega glumca na Marulićevim danima u Splitu i Gavellinim večerima. Dobitnik je i triju Zlatnih arena u Puli.
Autor je četiriju autorskih projekata – „Godine prevare“, „Iza sna“, „Tarik nije dio tala“ i „Kijametski dan“ – s kojima je gostovao na pozornicama od New Yorka i Toronta do Pariza, Londona, Berlina i Sydneyja. U svibnju ove godine u Zagrebu je održana premijera filma redateljice Ivone Juke „Lijepa večer, lijep dan“, koji je na više od 40 festivala osvojio 19 nagrada i bio hrvatski kandidat za Oscara. Uoči svečane dodjele nagrade Počasno Srce Sarajeva, Emir Hadžihafizbegović dao je intervju tjedniku Nacional.
NACIONAL: Dobivate Počasno Srce Sarajeva za svoj ukupni doprinos filmskoj umjetnosti, ne samo u BiH već i u regiji. Koliko vam to znači i je li malo prerano za nagrade za životno djelo s obzirom na to da još uvijek radite punom parom?
Ja imam demistificirajući odnos prema nagradama, no demagogija bi bila reći da mi ova nagrada ne godi. Nagrade su ipak satisfakcija za odrađeni posao u raznim društvenim segmentima – od kulture, preko sporta do znanosti. A kada kažem da imam demistificirajući odnos prema nagradama, odmah se sjetim jednog sjajnog glumca koji nikada nije dobio nagradu. A to je srpski glumac Slobodan Aligrudić, koji je, između ostalog, u filmovima „Sjećaš li se Dolly Bell“ ili „Otac na službenom putu“ napravio prava remek-djela. Bio je i sjajan kazališni glumac, no nagrade nikad nije dobio. Tako da nagrade ponekad mimoiđu sjajne umjetnike, a eto, ja sam u životu doista dobio puno nagrada. Jedna vaša kolegica podsjetila me je da sam na 22 festivala dobio 32 nagrade za najboljeg glumca. Objašnjenje je da sam na četiri festivala osvajao nagradu po tri puta. Ova nagrada na SFF-u meni je svakako posebna, a ima i međunarodni značaj. Naime, prvi put je dobiva glumac iz BiH. Velika mi je čast biti u društvu četvero sjajnih stranih glumaca koji ove godine također dobivaju Počasno Srce Sarajeva. A osobito mi je drago zbog Woodyja Harrelsona, koji je moj omiljeni glumac. Zato još jednom zahvala žiriju Sarajevo Film Festivala koji o tome odlučuje.
NACIONAL: Mnogi vaši filmovi bili su prikazani na Sarajevo Film Festivalu, koji je prerastao u najznačajniji filmski festival u regiji. Koliko je SFF pomogao razvoju bosanskohercegovačke kinematografije i što on znači za Sarajevo?
Sarajevo Film Festival je manifestacija koja je više od festivala. Ako vam kažem da je prošle godine bilo 800 akreditiranih novinara iz 54 zemlje svijeta, samo taj podatak govori o ogromnom interesu za taj festival. Osim natjecateljskog dijela i Open Aira, na još 18 lokacija u Sarajevu prikazuju se filmovi. A ove godine bit će ih oko 250. Vrlo je polivalentna struktura ljudi koji dolaze na SFF – tu su filmofili, oni koji dolaze gledati natjecateljski program, postoji i grupa ljudi koja uopće ne gleda filmove, već se dolazi provoditi devet dana po Sarajevu, a postoje i ljudi koji dolaze gledati svjetske blockbustere na Open Airu. Neki, pak, dolaze gledati tematski iranski film, De Sicine filmove, filmove Pedra Almodóvara i slično. Grad je doista srastao s festivalom i tih devet dana Sarajevo živi jedan sociološki i kulturološki fenomen. Zanimljivo je kako gradonačelnici Sarajeva uvijek pozivaju sve ugostiteljske objekte da tijekom festivala rade do četiri ujutro. Tisuće ljudi su na ulicama, a tijekom 32 godine održavanja festivala nikada se nije dogodio nijedan incident. Zaista sam obišao sve svjetske festivale – bio sam nekoliko puta u Cannesu, Veneciji, Berlinu, Torontu, Karlovym Varyma – ali ta atmosfera u Sarajevu je doista jedinstvena. Ljudi se druže, zabavljaju, uživaju u filmovima i gastronomskoj ponudi, sve je prepuno pozitivne energije kao nigdje drugdje.
‘Demagogija bi bila reći da mi ova nagrada ne godi, pogotovo zato što je ovogodišnji dobitnik i Woody Harrelson, moj omiljeni glumac. Hvala žiriju Sarajevo Film Festivala’
NACIONAL: Kako biste objasnili fenomen Sarajeva i BiH, koji su dali toliko uspješnih glumaca i redatelja
Mislim da je BiH prezanimljiv dio planeta, sa Sarajevom kao glavnim gradom i svojom ljudskom infrastrukturom, ali i poviješću. Tu žive žilavi ljudi. A žilavost podrazumijeva jedan obrambeni mehanizam koji se odražava i na kreativnost. Nemojmo zaboraviti da je BiH dala dvojicu nobelovaca – Ivu Andrića, rođenog u Travniku, i Vladimira Preloga, koji je rođen u Sarajevu. A u kulturnom segmentu, mislim da ne treba posebno podsjećati na sarajevsku školu rock’n rolla i sve megapopularne bendove, od Bijelog dugmeta do Zabranjenog pušenja. Jedan sjajan pisac, Dževad Karahasan, koji je bio na korak do Nobelove nagrade, jednom je rekao – dok je kultura jedne države žilava, ta država nestati ne može. Taj kulturni segment je spiritus movens BiH u svijetu.
NACIONAL: Kad smo već kod toga, kako se država BiH odnosi prema kulturi?
Tu dolazimo do jednog civilizacijskog apsurda, odnosno – inverzije. Umjetnost koja se zove film i koja živi u Sarajevu, od države dobiva mizerna sredstva. Fond za kinematografiju BiH nikada nije prešao 1,5 milijuna eura, a posljednje dvije godine nije financirao nijedan film. Kosovo ima šest milijuna, Hrvatska 12, Srbija sedam, Slovenija 10. A mi s 1,5 milijuna eura radimo svjetske filmove. Kada su Robert de Niro, Gerard Depardieu, Oliver Stone, Pedro Almodóvar, Meg Ryan, Angelina Jolie ili Brad Pitt dolazili u Sarajevo, bili su šokirani kada su se upoznali s neumoljivom statistikom koja najbolje ilustrira položaj bosanskohercegovačke kinematografije. A BiH je osvajala prve nagrade na svim prestižnim filmskim festivalima u svijetu. Imamo Oscara za „Ničiju zemlju“ Danisa Tanovića, Zlatnog lava u Veneciji za Kusturičin „Sjećaš li se Dolly Bell“, imamo Zlatnu palmu u Cannesu za također Kusturičin film „Otac na službenom putu“, kao i Zlatnog medvjeda u Berlinu za film „Grbavica“ Jasmile Žbanić, a i ja sam dobio Zlatnog lava za glavnu ulogu u filmu „Takva su pravila“ Ognjena Sviličića. Gerard Depardieu nije mogao vjerovati da je bosanskohercegovačka kinematografija ostvarila tolike uspjehe uz tako minimalna sredstva. A čak nemamo ni mjesto, neki muzej, gdje bismo to mogli ambijentalno i interaktivno prikazati. Osamdesetih godina nismo imali ni svoju filmsku kameru, a ta nebriga vlasti za filmsku umjetnost nastavila se do danas. I doista je groteskna. No taj bosanskohercegovački minimalizam i ta naša žilavost jako dobro funkcioniraju u raznim kulturnim segmentima i u tako skromnim uvjetima.
NACIONAL: Sarajevo je oduvijek bilo multikulturni grad, po mnogima je zato i imalo tako vibrantnu i kreativnu filmsku, glazbenu, umjetničku scenu. Kritičari tvrde da se ta multikulturalnost izgubila i da je zbog podjela unutar Federacije BiH nestao taj duh Sarajeva. Slažete li se s time?
Mislim da je to potpuna blasfemija, da je to spin, da nije točno i da to plasiraju oni koji se ujutro ustaju sa svojim problemima pa im dobro dođe, kao ispušni ventil, govoriti o uništavanju multikulturalnog Sarajeva. U ovom trenutku sjedim u restoranu na Baš Čaršiji, a pokraj mene prolaze stotine i tisuće ljudi iz cijeloga svijeta, ljudi u dresovima Crvene zvezde i Dinama. Evo, gledam jednu majku s dvoje djece u hrvatskim dresovima, koji idu na ćevape.
‘Emir Kusturica imao je izbor. On je između rodnog grada i ispijanja viskija s Miloševićem u beogradskim salonima dok je Srebrenica padala, izabrao ovo drugo’
Kada su jednom slično pitanje postavili sarajevskom književniku Aleksandru Hemonu, koji godinama živi u Americi, on je rekao nešto što bih i ja rekao: „Naravno da to nije isto Sarajevo koje sam ostavio, nedostaje mi 11 tisuća sugrađana pobijenih u ratu, nedostaje mi 1600 djece koja su ubijena, naravno da to nije isti grad i da je nužno promijenio svoj duh.“ No optužbe da Sarajevo gubi svoju multikulturalnost, doživljavam kao neku vrstu projekta onih koji ni Sarajevu ni BiH kao državi ne žele dobro.“
NACIONAL: Oduvijek ste bili javno angažirani i politički osviješteni. Je li vam to stvaralo probleme u vašem umjetničkom radu?
Moram reći da su mi to često spočitavali. Imam iza sebe 73 igrana filma, silne nagrade i tako dalje i onda bi me pitali: što ti treba kada si veliki umjetnik da se politički angažiraš? A sada ću prvi put na to odgovoriti: ja se nikada nisam bavio politikom, ali sam izašao iz zone konformizma jer smatram da kao misleći čovjek moram reagirati. Živjeti na ovako neuralgičnoj točki kakva je BiH, gdje se, nažalost, svakih 30 ili 50 godina prolijevaju potoci krvi, a biti u zoni komfora, znači biti kukavica. Sad ću nabrojati šest velikih svjetskih imena koja to sebi nisu dopustila, upravo zato što su bili vidljivi. Krenut ću od Muhameda Alija koji je odbio ići u rat u Vijetnam i zato je dobio zabranu boksanja dvije godine i oduzeta mu je titula svjetskog prvaka u boksu. Jean Paul Sartre odbio je Nobelovu nagradu 1968. godine zbog gušenja studentskih demonstracija i kritike vlasti. Marlon Brando odbio je 1974. Oscara za ulogu u filmu „Kum“ zbog ugnjetavanja Indijanaca. Za mene najveći umjetnik 20. stoljeća Charlie Chaplin protjeran je kao navodno komunistički simpatizer iz Amerike, bez prava povratka, i skončao život u Švicarskoj kod Geneve. I konačno, jedan svjež primjer – Sean Penn otišao je u Kijev i Zelenskom dao svog Oscara koji je dobio za „Mističnu rijeku“. To je bio njegov politički stav. A Robert de Niro, kada je u Sarajevu dobio Počasno Srce Sarajeva, prvo što je napravio na pozornici – kritizirao je Donalda Trumpa i poslao snažnu političku poruku. Kada ljudi žive na Zapadu, tamo se donose političke odluke zbog kojih raste cijena banana ili autoputa. To nama iz ove perspektive izgleda sasvim trivijalno. Jer kada se ovdje donose političke odluke, onda se biološki ugrožava jedan narod i teku potoci krvi, a u olimpijskom gradu kakav je Sarajevo, šest sati vožnje od Beča ili Budimpešte, ubijeno je 11 tisuća ljudi, oko 8,5 tisuća civila u Srebrenici i gotovo četiri tisuće u Prijedoru. Ostati nijem kao umjetnik, kao čovjek koji pripada određenom civilizacijskom narativu, znači biti kukavica.
‘Izazivanje nacionalnih tenzija postalo je prozirno i one se pojačavaju uvijek uoči izbora, kako bi oni koji su na vlasti tamo i ostali. Postoje samo ljudi i neljudi, a sve su ostale podjele lažne’ Photo: Branimir Kralj – Dijapozitiv
NACIONAL: Diplomirali ste u klasi Emira Kusturice, koji je nesumnjivo veliki umjetnik, međutim, u ratu i nakon njega našao se na pogrešnoj strani povijesti, promijenio vjeru, uzeo ime Nemanja i počeo stvarati srpske mitove. Kako to objašnjavate i kako ste to doživjeli? Umanjuje li to njegov umjetnički doprinos filmu?
Kažu da su nedavno pronađeni neki Hitlerovi akvareli i da su ti pejzaži zaista sjajni. Kažu i da je Goebbels pisao dobru poeziju. Znamo za mnogo vrhunskih umjetnika koji su pristali uz fašizam. Kusturica je bio moj profesor i mogu reći sve najbolje o tome što me je učio kao studenta i kako je kanalizirao moju energiju. Čak sam kao student prve godine dobio 14 dana snimanja u njegovu filmu „Otac na službenom putu“. Osobno ga kao profesora i kao umjetnika cijenim. Međutim, on je u mazohizam i svoj osobni matrix, iz kojeg nikako da iziđe, ušao krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ima jedna knjiga koju sam našao u nekoj antikvarnici prije 30-ak godina, koja se zove „Tragedija genija“. Emir Kusturica je imao izbor. No on je između rodnog grada i ispijanja viskija s Miloševićem u beogradskim salonima, dok je Srebrenica padala, izabrao ovo drugo. Prije pet mjeseci dao je jednosatni intervju jednoj beogradskoj televiziji i otkrio ono što mi u Sarajevu znamo – da noću kasno dolazi u Sarajevo, obilazi ulice svog djetinjstva i tamo se fotografira. Pogledajte kakva je to tragedija.
Ako ne možeš proći ulicom svog djetinjstva, badava ti sve. Duboko vjerujem da će on svoj život skončati s ogromnom ljubavlju prema ovom gradu, kojeg se tako lako odrekao. Ali će do kraja života kusati poparu koju je sam zakuhao. On se u svom vlastitom mazohizmu nije zaustavio, a mi znamo da pati za Sarajevom. Međutim, da sutra dođe, ništa mu se ne bi dogodilo. Možda bi mu netko nešto dobacio, ali siguran sam da ne bi doživio nikakve fizičke nasrtaje ni zabrane. On zna da je prešao tanku crvenu liniju, a zašto se to njemu dogodilo, meni je i dalje nepoznanica. Mislim da su ga „odradile“ beogradske službe, na čelu sa Miloradom Vučevićem, koje su ga još 1988. počele obrađivati. Nas dvojica možda ćemo se sresti na nekom aerodromu ili benzinskoj pumpi i možda ćemo se i pozdraviti. Ja o njemu kao profesoru i kao redatelju mislim sve najbolje. Ali u svemu tome ima nešto zanimljivo – dva njegova najbolja filma nastala su u Sarajevu – „Sjećaš li se Dolly Bell“ i „Otac na službenom putu“, koje je radio s genijalnim scenaristom Abdulahom Sidranom. U taj niz možemo ubaciti i „Dom za vješanje“ koji je također genijalan. Nakon toga krenula je njegova silazna putanja, jedna kakofonija koja još uvijek traje.
‘Od predsjednika RH Milanovića najviše me zaboljelo kad je odlikovao pripadnike Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute, koja je izvršila brojne ratne zločine’
NACIONAL: Puno ste snimali s hrvatskim redateljima, dobitnik ste i najveće hrvatske nagrade u kulturi „Vladimir Nazor“. Posljednja dva filma bila su „Svemu dođe kraj“ u režiji Rajka Grlića i ovogodišnji hrvatski kandidat za Oscara „Lijepa večer, lijep dan“ Ivone Juke. To je teška tema o kojoj smo razgovarali još tijekom snimanja – iako je dobio brojne nagrade, film Ivone Juke kod hrvatske kritike film nije prošao najbolje, no vašu ulogu svi hvale kao maestralnu. Kako ste vi zadovoljni filmom?
Izuzetno sam zahvalan Ivoni što mi je ukazala povjerenje da odigram tako značajnu ulogu. Jako volim taj film i to je jedna od boljih uloga u mojoj karijeri, a na FilmFestivalu Cottbus u Njemačkoj dobio sam Grand Prix za najboljeg glumca. Taj film ruši neke tabue, hrabar je i provokativan te ima jednu vremensku elipsu od 1941. do 1957. Osim Ivone, svakako bih pohvalio direktora fotografije Dragana Ruljančića, koji je napravio jednu od najboljih filmskih fotografija koje sam u karijeri vidio. Na premijeri filma u pulskoj Areni bilo je pet tisuća ljudi i nije se muha čula dva i pol sata. Možda je razlog loših kritika činjenica da je Ivona iskritizirala oba sistema – i ustašku NDH i komunističku Jugoslaviju. Možda su se zato i jedni i drugi našli povrijeđeni. No u mojoj filmskoj estetici taj film nosi jednu snažnu poruku iza koje stojim i za koju je trebalo imati hrabrosti. Na tome Ivoni još jednom čestitam. Čini mi se da se u pozadini hajke na taj film kriju neke osobne netrpeljivosti prema Ivoni, koja je, ako se sjećate, sa svojim filmom „Ti mene nosiš“ bila prva na Netflixu i doživjela veliki uspjeh. Smatram da prema sestrama Juka inače postoje određeni animoziteti unutar filmskog establišmenta. Uostalom, zašto bi bilo važnije mišljenje kritičara od mišljenja publike, koja je u Puli filmu dala ocjenu pet? A film je dosad dobio 19 nagrada na raznim festivalima, uključujući sedam nagrada publike.
NACIONAL: Na premijeri je bio i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, koji se svojim izjavama o BiH i negiranjem genocida u Srebrenici zamjerio građanima Federacije. Za razliku od svojih prethodnika, Stipe Mesića i Ive Josipovića, koji su i dan-danas više nego dobrodošli u Sarajevo, on tamo nikada nije bio. Kako to komentirate?
On je bio u Sarajevu i davao podršku Željku Komšiću na skupovima, i to nekoliko puta. Predsjednik Milanović neosporno je inteligentan čovjek, britkog uma, elokventan, erudit, vlada situacijom i oštrog je jezika. Međutim, često govori stvari koje, duboko sam uvjeren, ne misli. Naravno da su Bošnjacima zasmetale njegove izjave poput one “prvo sapun, onda parfem“ ili negiranje genocida u Srebrenici, nazvavši ga „teškim zločinom s elementima genocida“. Mene je najviše zaboljelo kad je odlikovao pripadnike Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute, koja je izvršila brojne ratne zločine i ubila mog prijatelja Blaža Kraljevića i još sedmoricu pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga. Vjerujem da je i sam predsjednik Milanović svjestan da je pretjerao i u posljednje dvije godine nije više imao sličnih ispada kada je BiH u pitanju. Mogu dodati i da je među Bošnjacima malo popravio imidž svojim odnosom prema Izraelu i genocidu u Gazi te podrškom Palestini. Na premijeri sam se rukovao s predsjednikom Milanovićem i naravno da nije bilo ni mjesto ni vrijeme da o tim stvarima razgovaramo. Mislim da je on pametan čovjek, ali prije nego što kaže neke stvari, morao bi razmisliti o tome hoće li nekoga povrijediti. Ali on je takav…
NACIONAL: Kako ocjenjujete politiku hrvatske vlade prema BiH i inzistiranje na izmjenama Izbornog zakona
Prije svega mislim da pragmatičan život demantira medije. Kada otvorite portale, mislite da ćemo se sutra opet gledati preko nišana. Ali stvarna situacija puno je drugačija. Ja stalno putujem po BiH, imam stotine prijatelja među Srbima i Hrvatima, obilazim svoje prijatelje u Međugorju, gdje je nabolje vino, idem u Banju Luku, nedavno sam bio na premijeri u Narodnom pozorištu Republike Srpske, gdje sam jako lijepo dočekan. Dakle, izazivanje te vrste nacionalnih tenzija postalo je prozirno i one se pojačavaju uvijek uoči izbora, kako bi oni koji su na vlasti tamo i ostali. Postoje samo ljudi i neljudi, a sve su ostale podjele lažne. Možda je najbolji pokazatelj nogometna reprezentacija BiH, u kojoj su petorica Hrvata bila u startnoj ekipi, a Srbin iz reprezentacije je na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Americi zabio gol. A što se tiče izmjena Izbornog zakona, zašto je onda Dragan Čović pristao biti četiri godine član Predsjedništva BiH, a na tu je poziciju izabran upravo prema tom zakonu, koji je navodno diskriminirajući? Često se sjetim svog omiljenog političara, pjesnika i filozofa Vlade Gotovca. Da je on poživio, Hrvatska bi bila drugačija zemlja.
NACIONAL: Autor ste mnogih kazališnih komada. Nedavno ste u Zagrebu izveli svoj autorski projekt, monodramu „Sve je do nas“. Kako ga je publika prihvatila, hoćete li opet gostovati?
Upravo sam se vratio iz Opatije, gdje sam gostovao s tom predstavom. Bilo je predivno, krcato gledalište na otvorenoj sceni, publika ju je sjajno prihvatila. To je moj osobni krik protiv dehumanizacije u kojoj živimo. To je moj poziv konzumentima da ne pristaju na manipulacije i ne budu dio krda. A to je i jedan od razloga zbog kojih sam često napadan od nacionalista i šovinista sa svih strana, što znači da sam na pravom putu. Napadaju me jer ne želim biti dio krda. Ta predstava govori o stanju duha, a stanje duha je nešto čime se moramo posebno pozabaviti i u BiH, i u regiji, i u Europi, i u svijetu. Borba između demona i anđela počela je još odavno i sada doživljava zvjezdane trenutke. Svijetu ne trebaju misleći ljudi. Ova predstava je moj krik protiv civilizacijske diverzije, uslijed koje je zlo aktivno, a dobro pasivno. Nad nama je izvršena jedna duhovna eutanazija. Mi moramo promijeniti taj narativ. Predstava govori o tome da smo mi suvereni vladari svojih života i odlučujemo kako će nam život izgledati. Pozivam ljude da ne pristaju na manipulaciju. Predstavu ću igrati i u Parizu, za naše ljude koji tamo žive, ali i za Francuze, jer će imati titlove.
NACIONAL: Je li točno da radite na novoj predstavi koja će igrati u Zagrebu?
Točno je, radim duodramu prema tekstu genijalnog pisca i dramaturga Dubravka Mihanovića. U predstavi igram s Katarinom Bistrović Darvaš, a već smo započeli probe u prostorima koje nam je ustupila Gavella. To je drama koja govori o glumici, hotelskom radniku i proslavi njezina rođendana. Puno očekujem od tog projekta, a premijera će biti početkom ožujka sljedeće godine u Exitu.
IUSTITIA.BG – Investigations 2009-2026 2026-08-23 19:32:16
Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Slavonski Brod, Pula, Sesvete, Karlovac, Varaždin, Šibenik, Sisak, Velika Gorica, Vinkovci, Vukovar, Dubrovnik Najnovije vijesti Svjetske vijesti Vijesti iz zemalja Najvažnije vijesti najnovije vijesti najvažnije najnovije vijesti dana Sudac Petar Nizamov Perje Petar Nizamov- Perje Pravda bg iustitia.bg iustitia iusticia usticia istraga Burgas vijesti iz Bugarske vijesti u zadnji sat vijesti dana vijesti iz današnje Bugarske vijesti Vijesti iz Bugarske blitz vijesti glavne vijesti najvažnije najkomentiranije najnovije vijesti vijesti o Boyku Borisovu vrijeme vijesti o koronavirusu vijesti o vremenu facebook youtube facebook instagram vijesti danas vijesti u zadnji čas vijesti danas današnje vijesti vijesti bg vijesti vodeće vijesti vruće vijesti bg vijesti stranica za vijesti sve vijesti vijesti bg vijesti u zadnji sat najnovije najnovije vijesti bg vijesti iz današnjeg dana vijesti danas vijesti iz zadnjeg sata najnovije vijesti današnje vijesti bg vijesti vijesti 24 sata vijesti bg novini vijesti iz svijeta ptica bg bivol bg bivol trud bg novini najnovije vijesti danas novinite bg vijesti zdravo bugarska politička stranka grb delyan peevski skandalozno Bugarska nacionalna televizija Slobodna Europa Televizijski skandal ekskluzivno tv uživo uživo upravo sada tv tv online tv program bg uživo sada tv vijesti online tv online uživo sud Burgas sud Okružni sud Burgas sud Burgas Okružni sud Burgas Okružni sud Burgas Žalbeni sud Burgas tužitelj Burgas Tužiteljstvo Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Glavni tužitelj Ivan Geshev Tužitelj Geshev Tsatsarov Ministarstvo unutarnjih poslova Burgas ODMR Burgas ODPR Burgas policija Okružna policija Burgas Tužitelj Burgas Tsatsarov SGS predmeti sud Varna predsjednik SGS sudske odluke o građanskim predmetima odluke o predmetima sud Plovdiv odluka sudskih odluka predmeti sud Varna kazneni predmeti odluke okružnog suda rad na sudu SGS predsjednik SGS suci Sofijski sud mjesto suci Plovdiv sud Plovdiv suci Plovdiv Vrhovni sud Inspektorat Vrhovnog suda Vrhovno sudbeno vijeće odvjetnik odvjetnik kazneni predmeti odvjetnik građanski predmeti odvjetnik bračni predmeti odvjetnik upravno kazneno pravo kazneni postupak građansko pravo građanski postupak upravno pravo ustavno pravo
