Tamara Duda svoj će debitantski roman ‘Kćerkica’ – koji se temelji na stvarnim događajima s početka rata u Ukrajini 2014. godine u Donecku – predstaviti u Hrvatskoj, 24. rujna u Narodnoj knjižnici Vlado Gotovac Sisak. Za Nacional govori o svojoj ulozi u ratu – kao volonterka vojnicima na bojišnici doprema hranu i opremu
Roman „Kćerkica“ temelji se na stvarnim događajima s početka rata u Ukrajini i zbiva se u proljeće i ljeto 2014. u Donecku. Mlada žena, koju nazivaju „kćerkica“, prije rata dolazi u taj grad, gdje živi s bakom i bavi se izradom vitraja i predmeta od stakla. Početkom ruske invazije odlučuje ostati i braniti svoj dom kako jedino zna i može. Postaje volonterka te, uz ostalo, organizira pomoć, a vojnicima na bojišnici doprema hranu i opremu koju za njih nabavlja preko društvenih mreža, postajući tako simbol otpora.
Taj svoj debitantski roman ukrajinska autorica Tamara Duda će u Hrvatskoj predstaviti 24. rujna u Narodnoj knjižnici Vlado Gotovac Sisak.
Pripovijedajući u prvom licu, Tamara Duda prikazuje ljudske sudbine u najtežim okolnostima, istražujući pritom dubinu povezanosti među ljudima, složenost izdaje i silnu snagu ljudskog duha. Kako sama kaže, „ovo je knjiga o ljubavi. U njoj nema nijedne riječi koja počinje s ‘ljub’, a ipak je o ljubavi. O čaroliji: ne onoj kičastoj, serijski kopiranoj i prikazanoj na televiziji, nego pravoj, od roda i korijena, kad zaroniš naglavce u Pradavni ocean i izroniš s ribom u zubima. Ovo je knjiga i o hrabrosti. O bezuvjetnoj hrabrosti da nađeš ono svoje, prepoznaš ga, ukopaš se rukama i nogama i nikomu ga ne prepustiš: svoj dom, svoju domovinu, svoje srce, svoje pravo da hodaš visoko uzdignute glave.“
Tamara Duda 50-godišnja je ukrajinska književnica i prevoditeljica. Pisati je počela u zreloj dobi i, kako sama kaže, „zbog prijeke potrebe“. Nakon početka ruskog napada na Ukrajinu, dvije je godine, od 2014. do 2016., volontirala u Donbasu, gdje je prikupljala sredstva, kupovala opremu i streljivo te ih dopremala vojnicima na bojišnicu. Svoje je iskustvo dokumentirala na društvenim mrežama, što je izazvalo veliku pozornost javnosti. Na temelju tih iskustava napisala je debitantski roman „Kćerkica“, koji je objavljen 2019. i koji je BBC News Ukrajina iste godine proglasio knjigom godine. Za roman je 2022. dobila ukrajinsku Nacionalnu nagradu Taras Ševčenko, najvišu nagradu u području kulture i umjetnosti, a 2023. i posebno priznanje Srednjoeuropske nagrade za književnost Angelus. Godine 2021. objavila je drugi roman „Princip intervencije“, u kojemu istražuje teme tuge, ljubavi i identiteta, a 2025. roman „Vračara“, u kojemu opisuje komičan, mističan i tragičan život ukrajinskoga pograničnog prostora u prvim mjesecima ruske invazije. Književna je urednica i autorica književnih prijevoda. Živi u Kijevu.
NACIONAL: Vaš debitantski roman „Kćerkica“ upravo je objavljen u Hrvatskoj i promovirat ćete ga u Sisku. Zašto ste ga napisali? Što je bila inspiracija, trenutak kada ste shvatili da morate napisati knjigu?
Teško mi je reći znaju li ljudi u Hrvatskoj da je rat između Ukrajine i Rusije započeo 2014. Tada je Rusija, naime, okupirala Krim i dijelove regija Doneck i Luhansk u istočnoj Ukrajini. Kako se to dogodilo tako sam bila svjedokinja i izravna sudionica događaja povezanih s tim ratom. Godine 2014. i 2015. mnogo puta sam odlazila u zonu borbi kao volonterka, a neki od najsnažnijih trenutaka rata odvijali su se pred mojim očima. Takvo iskustvo te mijenja. Natjera te da i vlastiti život i svoju zemlju sagledaš na drugačiji način. Mogu reći da sam postala mnogo više uključena u društvene procese i počela obraćati pažnju na događaje i okolnosti koje sam prije zanemarivala.
Ja sam novinarka i prevoditeljica, pa imam dovoljno profesionalnog iskustva da shvatim da sam svjedočila nečemu što je od povijesnog značaja. Pred našim se očima odvijala promjena epohe, s procesima koji su se razvijali u razmjeru usporedivom s događajima Drugog svjetskog rata. I htjela sam o tome pisati. Zašto sam za debi izabrala tako izazovan oblik, roman? Zato što apsolutno volim čitanje, spavala sam s knjigama pokraj sebe otkad znam za sebe. Dok sam radila na ovoj priči, htjela sam stvoriti knjigu koju bih i sama uživala čitati. Volim taj osjećaj uranjanja, kad si ovdje, u stvarnosti, a u isto vrijeme negdje drugdje, na stranicama knjige. Pa sam sjela i, dan za danom, počela pripovijedati priču onako kako bih je ja sama željela čuti. Rad je trajao godinu i pol. Bio je to značajan izazov za mene, ali sa svakom sam stranicom osjećala da se oblikuje nešto važno, nešto vrijedno čitateljeve pažnje. I tako je nastala „Kćerkica“.
NACIONAL: Koliko vam je važno promicati svoje knjige, govoriti o situaciji u svojoj zemlji?
Svaki razgovor o knjizi prilika je da se govori o Ukrajini. Za mene je najvažnije upoznati ljude i ispričati im kako Ukrajinci žive, o našoj borbi, našim gubicima i pobjedama te našim nadama. Činim sve što mogu da održim tu nit ljudske povezanosti, očajnički tražeći ljude sličnih pogleda i srodne duše, kako ovdje u Ukrajini tako i u inozemstvu. Promocija knjige doista je ugodan i koristan bonus. Ali stalno razmišljam o tome da bismo možda mogli reći ljudima nešto što bi im moglo pomoći da se bolje pripreme za moguće izazove u budućnosti. Nešto što bi im moglo pomoći da bolje razumiju Ukrajinu.
NACIONAL: U knjizi opisujete događaje nakon početka rata i kažete da ste u jednom trenutku prestali osjećati strah. Sjećate li se tog trenutka
Sjećam se trenutka kada sam shvatila da osoba koja sam bila više ne postoji. Da se, u ovim novim okolnostima, mora roditi potpuno nova žena, s novim karakterom. Da je to pitanje života i smrti uopće, i mog vlastitog života i smrti posebno. Prije rata, živjela sam izuzetno miran i zaštićen život. Moj društveni krug bio je prilično uzak. Moji prijatelji i kolege pripadali su više-manje istom miljeu, imali su sličnu obrazovnu pozadinu i radili na otprilike sličnim projektima.
Nakon Majdana, kada su sigurnosne snage upucale više od stotinu ljudi u središtu Kijeva, nakon izuzetno brutalnog premlaćivanja prosvjednika, i kada se ispostavilo da su neki od žrtava moji dobri, obrazovani prijatelji, nešto u meni se slomilo. Shvatila sam da pred takvom tragedijom i takvom nepravdom moj mali privatni život više nije imao nikakve vrijednosti. Shvatila sam da sam jednostavno ovdje i sada, i da moram razmišljati o služenju svojoj zemlji, da svaki dan učinim nešto da se ovakvo što nikada više ne ponovi. Samo šest mjeseci kasnije, spavala sam u zaklonu s vojnicima kojima sam donosila zalihe iz Kijeva. Granatiranje iznad nas bilo je toliko intenzivno da sam mislila da će nam se krov srušiti na glavu. Krov je izdržao, ali udarni val je poslao živog miša da padne na moja prsa. Bilo je to toliko apsurdno, toliko neočekivano i toliko potpuno drugačije od života koji sam živjela samo nekoliko mjeseci ranije da sam ležala ondje smijući se u čistom čudu. Oduvijek smo gledali filmove o ratu. Nisam nikada mogla zamisliti da ću se pronaći s druge strane tog zamišljenog ekrana.
NACIONAL: Najviše ste pomagali putem društvenih mreža. Pišete u knjizi da ste počeli lajkati statuse na Facebooku i VKontaktu i da je to bilo hrabro od vas. Pridružili ste se online grupama, prešli na virtualnu stvarnost. Kako je to izgledalo, kako ste komunicirali?
Prije rata nisam imala profil na društvenim mrežama, jednostavno nisam osjećala potrebu za tim. Kad smo počeli organizirati prve humanitarne akcije za vojsku, napokon sam odlučila kreirati Facebook stranicu. Ona i dalje postoji i sada ima velik broj pratitelja. Najveća lekcija koju sam tada naučila je da, radi opstanka naše zemlje, moramo staviti sve konvencije i pravila po strani. Moramo biti prvi koji će pisati, prvi koji će se predstaviti, odgovoriti na tuđe objave i susresti se u stvarnom životu. Nas je malo, i gubitak čak i jedne osobe osjeti cijela zajednica.

NACIONAL: U knjizi spominjete da ste ponovo rođeni, to je vjerojatno bilo iskustvo koje vam je promijenilo život. Što vam se najviše svidjelo u cijeloj toj teškoj situaciji?
Postoje stvari koje je nemoguće zamisliti; kroz njih se može samo proći. Jedna od njih je prijelaz mirnog grada i mirne zemlje u stanje rata. Svaki od nas je zbog toga prošao faze pregovaranja, poricanja i depresije. Cijela zemlja još uvijek je u stanju šoka i paralize, a taj šok je dodatno pojačan beskrajnim tugovanjem zbog gubitka voljenih osoba. Čini mi se da sada čak više nemamo ni mržnje prema neprijatelju. Postoji samo ekstremni napor da prikupimo svu snagu. Materijalne stvari su već izgubile svoju vrijednost. Više ne vjerujemo u imovinu, mirovinske ušteđevine, karijerne perspektive ili obrazovanje. Naš horizont planiranja suzio se na nekoliko tjedana.
Čak i ovaj intervju primjer je abnormalne stvarnosti u kojoj smo prisiljeni živjeti. U mom gradu stalno odjekuju eksplozije, a sirena za zračnu uzbunu neprestano se oglašava. Znate li koliko je glasna sirena za zračnu uzbunu? Bože, nadam se da to nikada nećete morati doznati. Jedva spavam. Odspavam nekoliko minuta pa ponovo uzmem telefon da bih saznala koji dio Kijeva je pod napadom i koliko je daleko od mene i moje djece. Ulazim u sobu svog mlađeg sina i ne mogu podnijeti da pogledam njegove igračke. Ovdje, kad je dijete ubijeno, ljudi donose plišane igračke na mjesto gdje je dijete umrlo. Po cijelom gradu, na kiši i na suncu, ostaju ti strašni mali otoci plišanih medvjedića i zečića na otvorenom.
NACIONAL: Bili ste na prvim crtama, možete li opisati neke situacije? Kakav je to bio osjećaj, koji su bili najopasniji trenuci, na što ste posebno ponosni?
Vidjela sam mnogo stvari koje bih, iskreno, voljela da nikad nisam vidjela. Na primjer, našla sam se blizu grada Debalceve noću, kada su se naši vojnici povlačili iz grada. Borili su se da izađu, probijajući se vozilima koja su gorjela, i trpjeli ogromne gubitke. Volonteri su ih već čekali na sigurnijem području, a ja sam bila među njima. Donijeli smo čistu odjeću, higijenske potrepštine, hranu, vreće za spavanje i šatore, sve što im je trebalo da se preodjenu u čistu odjeću i malo odmore.
Sjećam se jednog starijeg vojnika s teško opečenim rukama. Podizao ih je i stalno ponavljao: „Ali ja sam učitelj glazbe. Razumiješ li? Ja sam učitelj. Sviram violinu… Violinu…“ Njegovi su prsti bili potpuno crni, kao ugljen.
NACIONAL: Je li danas situacija ista Rat još uvijek nije gotov, gdje ste vi, gdje je vaša obitelj? Kako biste opisali situaciju u Ukrajini?
Sada živim u Kijevu sa svojom djecom i roditeljima. Svaki dan uvjeravam sebe da ovdje možemo izdržati još jedan dan. Svaki dan razmišljam o načinima kako ih zaštititi, kako sačuvati barem dio njihova djetinjstva i mladosti te kako osigurati da se sjećaju nečega osim rata. Ne ide baš najbolje, ali s vremena na vrijeme pokušavam izaći iz Ukrajine s njima. Putujemo puno. Ali uvijek se vraćamo. Moja zemlja je ranjena. Proživljava neizrecivu patnju, a mi patimo zajedno s njom. Ali samo ovdje se osjećam sretno. Ovo je mjesto kojem pripadam.
NACIONAL: Kako pronalazite utjehu u teškim trenucima Tko ili što vam najviše pomaže?
Razumijem da, u manjoj ili većoj mjeri, svi doživljavamo stres i posttraumatski stres. I nešto se mora poduzeti po tom pitanju. Prošle godine upisala sam magistarski program iz psihologije na Nacionalnoj sveučilišnoj akademiji u Kijevu Mohyla. Osim osnovnog kolegija, pohađala sam i nekoliko dodatnih predavanja o radu s traumama, traumatskim iskustvima i sjećanjima. Nadam se da će mi ovo novo znanje, zajedno s pomoći mojih profesora, omogućiti da pronađem neki smisao u svemu ovome te da ću moći podržati i sebe i druge ljude.

NACIONAL: U knjizi pišete o nekim važnim datumima. Tužnima, ali važnima. Zaista ih se toliko dobro sjećate?
Gotovo šest mjeseci skupljala sam faktografski materijal za knjigu. Pročitala sam sve arhive vijesti koji su tada bili dostupni i pogledala sve postojeće videozapise na YouTubeu. Imala sam svoje dnevnike i fotoarhive. Također sam se susrela s izbjeglicama iz Donecka i s mnogim drugim ljudima. Pokušala sam razgovarati sa svakim od njih i prikupiti svjedočanstva očevidaca. Zamolila sam ih da mi kažu što su osobno vidjeli i u čemu su sudjelovali. Prije nego što sam napisala fikciju, sastavila sam što sveobuhvatniju dokumentarnu osnovu. Bio je to težak proces istraživanja.
NACIONAL: U knjizi kažete, na nekoliko mjesta, da ste plakali. Koliko je bilo teško kontrolirati emocije?
Vrlo rijetko plačem, zapravo. Mislim da su mi zalihe suza nestale na prvim pogrebima, kada smo pokapali naše prijatelje. Sada hodam ulicama nazvanima po pjesnicima i piscima koji su ubijeni, ljudima koje sam poznavala, s kojima sam bila prijateljica, pa čak sam i pisala za neke od istih književnih zbirki. Još uvijek čujem njihove glasove u glavi, vidim njihove konture među prolaznicima. Ali više ne plačem. Ne znam zašto. Moje suze su jednostavno presušile.
NACIONAL: Kako je rat promijenio vas, vašu obitelj, vašu zemlju? Jeste li u nekom trenutku doživjeli katarzu, o čemu mnogi govore?
Rat i dalje uzima ono što nam je najdragocjenije. Izgubili smo osjećaj sigurnosti i stabilnosti. Izgubili smo naše nade. Shvaćamo da će naše generacije zauvijek ostati slomljene. A ipak, osobno, zahvalna sam na prilici da sve ovo vidim i doživim. Koliko god banalno zvučalo, razumijem da se sada borimo za našu slobodu i za budućnost naše djece, da oni žive u slobodnoj zemlji.
Za mene je sudbina mojih djedova i baka puno strašnija. Rođeni su pod sovjetskom okupacijom i umrli ondje, ne dočekavši slobodnu Ukrajinu. Još uvijek se nadamo da ćemo doživjeti pobjedu.
NACIONAL: Koji su vaši planovi? Razmišljate li uopće o budućnosti, gdje se vidite za pet ili deset godina
Ne pričajmo o tome. Nisam sigurna hoću li biti živa ujutro. Nadamo se najboljem, ali tragedija kroz koju moja zemlja prolazi ne smije ostati nekažnjena. Tješim se mišlju da ću jednoga dana vidjeti da pravda prevlada. Vidjet ću Putina i Putinovu Rusiju u agoniji.
IUSTITIA.BG – Investigations 2009-2026 2026-09-13 19:09:27
Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Slavonski Brod, Pula, Sesvete, Karlovac, Varaždin, Šibenik, Sisak, Velika Gorica, Vinkovci, Vukovar, Dubrovnik Najnovije vijesti Svjetske vijesti Vijesti iz zemalja Najvažnije vijesti najnovije vijesti najvažnije najnovije vijesti dana Sudac Petar Nizamov Perje Petar Nizamov- Perje Pravda bg iustitia.bg iustitia iusticia usticia istraga Burgas vijesti iz Bugarske vijesti u zadnji sat vijesti dana vijesti iz današnje Bugarske vijesti Vijesti iz Bugarske blitz vijesti glavne vijesti najvažnije najkomentiranije najnovije vijesti vijesti o Boyku Borisovu vrijeme vijesti o koronavirusu vijesti o vremenu facebook youtube facebook instagram vijesti danas vijesti u zadnji čas vijesti danas današnje vijesti vijesti bg vijesti vodeće vijesti vruće vijesti bg vijesti stranica za vijesti sve vijesti vijesti bg vijesti u zadnji sat najnovije najnovije vijesti bg vijesti iz današnjeg dana vijesti danas vijesti iz zadnjeg sata najnovije vijesti današnje vijesti bg vijesti vijesti 24 sata vijesti bg novini vijesti iz svijeta ptica bg bivol bg bivol trud bg novini najnovije vijesti danas novinite bg vijesti zdravo bugarska politička stranka grb delyan peevski skandalozno Bugarska nacionalna televizija Slobodna Europa Televizijski skandal ekskluzivno tv uživo uživo upravo sada tv tv online tv program bg uživo sada tv vijesti online tv online uživo sud Burgas sud Okružni sud Burgas sud Burgas Okružni sud Burgas Okružni sud Burgas Žalbeni sud Burgas tužitelj Burgas Tužiteljstvo Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Ured okružnog tužiteljstva Burgas Glavni tužitelj Ivan Geshev Tužitelj Geshev Tsatsarov Ministarstvo unutarnjih poslova Burgas ODMR Burgas ODPR Burgas policija Okružna policija Burgas Tužitelj Burgas Tsatsarov SGS predmeti sud Varna predsjednik SGS sudske odluke o građanskim predmetima odluke o predmetima sud Plovdiv odluka sudskih odluka predmeti sud Varna kazneni predmeti odluke okružnog suda rad na sudu SGS predsjednik SGS suci Sofijski sud mjesto suci Plovdiv sud Plovdiv suci Plovdiv Vrhovni sud Inspektorat Vrhovnog suda Vrhovno sudbeno vijeće odvjetnik odvjetnik kazneni predmeti odvjetnik građanski predmeti odvjetnik bračni predmeti odvjetnik upravno kazneno pravo kazneni postupak građansko pravo građanski postupak upravno pravo ustavno pravo


